Aklea Neon: Dovoljno je mene ovdje i negdje drugdje u svijetu

Naslovna fotografija: Mislav Mesek

Kada pomislim na hrvatsku muziku, čujem Afriku Dina Dvornika, setim se možda najjače svirke ikada Zdenke Kovačiček u Mikseru 2016., zašuška mi miris lješnjaka Josipe Lisac, Gabi Novak traži da je pustim da spava. U komšiluku nikad nije manjkalo kvalitetne, jedinstvene muzike i šta god odnosilo prevagu u brojkama pregleda na Jutjubu, sa zapada nam stižu novovjeki zvuci (reč koju sam naučila radeći ovaj intervju), koji komuniciraju sa modernim vremenima, ne odričući se autentičnosti podneblja na kojem su zrili. Jedna od vesnica takvih zvukova jeste Dorotea Zovko, poznatija pod umetničkim imenom kao Aklea Neon.

Autorka fotografije: Dunja Bokšan

Upoznala sam je na Exitu 2012. godine, gde smo zajedno volontirale, ali zapravo mnogo više željno iščekivale koncert Erike Badu, jedne od hedlajnera te godine. Tada mi je govorila o Brevisicama, čuvenom osiječkom horu, i nastupu u Karnegi holu koji ju je čekao naredne godine, o ljubavi prema muzici koju neguje od malih nogu, o značaju koji za nju imaju putovanja. Sedam godina kasnije, Dorotea je Aklea, ona bezbrižna cura sada je fokusirana žena, svesno izmeštena iz zone komfora, borbena, motivisana, s tim da je entuzijazam kojim je i onomad plenila ostao nepromenjen. Ako sam tada bila fascinirana njenom pričom, sada je posebno takav slučaj. Aklea se iz Londona, gde je snimala prvi album, otisnula u Latinsku Ameriku sa momkom iz Španije koji je inspirisao njen prvi singl, Da mi  je. Pre nastupa u beogradskom klubu Soul Society u martu, izdvojila je vreme za Oblakoder, u čijim se odajama obrela povodom svog osmomartovskog manifesta, te smo stigle o svemu pomalo da prozborimo.

U jednom intervju si već izjavila da je priča o tome kako je nastalo tvoje umetničko ime nešto što želiš da sačuvaš za sebe. A otkud uopšte potreba za drugačijim identitetom, gde se završava Dorotea, a počinje Aklea?

Nije kod mene situacija kao kod Bijonse i Saše Firs, pa da se totalno switcham. (smeh) Ali vidim da što više rastem da sam sve više Aklea, a sve manje Dorotea. Drago mi je zbog toga, jer to samo znači da zapravo više vjerujem u sebe kao umjetnicu. Mislim da je kod mene značilo da ako postanem skroz Aklea Neon, da ću potpuno vjerovati u umjetnicu u sebi. Jer dok rasteš, nisi siguran u neke stvari, jesam li ovo točno odsvirala, jesam li ono dobro otpjevala, jesam li dovoljno umjetnica za sebe i sad vidim da sve više i više jesam.

Odlikuje te određena estetika, često nastupaš sa turbanom na glavi.

Turban je meni zapravo kao kruna. Nešto što je umesto tijare za princeze ili krune za kraljice, ovo mi je kao da sam kraljica džungle. A imam osjećaj da se žene sve više osjećaju kao vučice i da je dobro podsetiti se da si dovoljno luda i jaka.

U Americi vlada trend osuđivanja belaca koji nose detalje sa motivima drugih kultura. Kakvo je tvoje mišljenje po pitanju kulturne aproprijacije?

Jeste mi prilično čudno, ponekad i smešno, kada ljudi glume da su nešto drugo (recimo, reperi iz „getoa” koji zapravo dolaze iz privilegovanih sredina), mogla bih to smestiti u polje kulturne aproprijacije, ali svakako ne mislim da ni oni to rade iz loše namere. Kad slušaš više određenu glazbu, gledaš određene Netflix serije, ne pratiš u toj meri vlastitu kulturu, osećaš se više pripadnikom  nečeg drugog, jer o tome više znaš. Što se mene tiče, ja te turbane i te beatove, osetim puno iskonskije od nekih drugih stvari koje su možda iz naše kulture. Ali zato volim uvek inkorporirati etno momenat mog podneblja, pa onda imam osećaj da držim to u vagi, da je dovoljno mene i ovde i negde drugdje u svijetu, odnosno nekoj kulturi kojoj se malo više posvećujem. Globalizacija je neosporna, ali mislim da je ovo više neki tip kosmopolitizma, a ne mondijalizma ili svođenja kultura na neki stereotip. Samo postaješ svesniji veličine svijeta i biraš šta ti se najviše sviđa.

Tvoji muzički koraci počinju u horu Brevis. Kako ti je to pomoglo u tvom razvojnom putu?

Zapravo, počelo je još u osiječkim Zumbićima, kada me je mama odvela na audiciju, potom su uslijedile Brevisice. Kada pjevaš u zboru od sedme godine, onda su to cure sa kojima stvarno odrasteš, sa kojima proživljavaš baš sve svoje faze da postaneš prava žena. I pogotovu kada su to cure sa kojima putuješ po svijetu, pa se zbližite na neki potpuno drugi način. Pjevali smo po najboljim koncertnim dvoranama, programe kakve nisam mogla zamisliti da ću izvoditi.

Stvar je u tome što naučiš kako se glasovi lijepo harmoniziraju skupa, pa ti jedan glas postane premalo. A zbor donosi jednu moćnu dinamiku višeglasja. I onda kada staneš u neku veliku koncertnu dvoranu koja je stvorena za taj tip zvuka, onda to bude nešto što odzvuči i bude najlijepše iskustvo na svijetu, kao što je bio slučaj sa Karnegi holom. Drago mi je da sam to iskusila sa Brevisicima, i zato uvijek imam taj momenat u svojoj glazbi; to su te mantre koje stavljam kroz par svojih glasova nasnimljenih i uvek imam taj višeglas jer mislim da daje puno više energije. Kolektivna energija je iznimno transformativna; ako je mogu napraviti sama putem svojih glasova, onda će to pomoći da se bolje, glasnije osećam, da još bolje osetim vibraciju glasa.

Kako je nastao tvoj mali muzički manifest Iskoračujem?

Iskoračujem sam napisala posle prošlog ženskog marša. Toliko sam se nabrijala da kad sam se vratila kući uopšte nisam mogla spavati, nego sam morala nešto napravit da svojim glasom pomognem toj promeni. Na to sam se odlučila jer je stanje žena u mojoj državi kriminalno. U Hrvatskoj je jedna od tri žene zlostavljana, potplaćene smo više od muških kolega, da ne govorim o pokretu #prekinimošutnju. U mojoj državi se događa Srednji vijek i o tom se ne priča jer generacija moje bake je stidljiva, sve se zadržava među četiri zida. Ako te muž tuče, tako ti je u obitelji. Bolje da to niko ne zna i da si zadržimo tu neku prividnu obiteljsku idilu, dok mislim da se žene u našoj generaciji počinju stvarno osvešćivati. Kao neko ko nema tog stida, srama, straha, kome se ne dešavaju takve stvari, mislim da trenutno najbolje mogu da progovorim za sve te žene koje ne mogu progovoriti za sebe ili čiji su glasovi tiši.
Čuješ i sama kako mi se ton promeni kad o tome pričam, jer ja to osećam kao ženski problem, a ja sam žena, želim da žene žive drugačije i bolje, sada u mojoj državi. I nisam mogla vjerovati koliko sam dobila feedbacka od ljudi koji je negativan ili onaj pozitivan, ali koji je stizao u inbox. Pohvale su mi uglavnom tako stizale jer se ljudi uopće boje biti na strani ženske borbe, boje se biti stigmatizirani kao feministi, jer uvek smo malo preglasne, malo prejake, premuškaste, što su neke totalno glupe odrednice.

Da li misliš da se nešto značajno promenilo za žene u muzici danas?

Zapravo, kad gledaš Grammy ove godine, verovatno je, to je ono točno što se vidi, di žene dižu svoj glas ili možda neke druge stvari ostavljaju po strani zarad svoje umjetnosti. Mislim da su žene sad fokusiranije i odlučne pokazati koliko su jake u određenom području. U hrvatskoj glazbi još uvijek prolaze iste stvari kao i svuda, te lake note gde si određeni tip osobe, odnosno žene. Ili si seksi ili si zakopčana i stidljiva ili si super vulgarna i jaka. E sad imam osećaj da dolaze neke žene koje kažu ja nisam ovo ili ono, ja sam sve to skupa u nekim momentima više, nekad manje i usuđuju se raditi takvu glazbu. Tako da mislim da se alternativna scena žena kod nas baš diže. Tu različitost žena sam htela pokazati u spotu za Iskoračujem i da koliko god bile različite, stojimo iza iste stvari.

Ima li neki određeni muzičar sa kojim bi volela da nastupiš ili sarađuješ?

Znaš, ja bih rađe otišla na njihove koncerte i vidjela koliko dobro rade stvari i onda rasla do tog nivoa da si mogu vizualizirat da sam s njima na nastupu. Ali opet, kad bih mogla, uvijek se setim one situacije Amy Winehouse sa Tonny Bennettom.

Sećam se scene u dokumentarcu kako se tresla...

Da, nije se mogla uopće iskulirati i mislila je da troši njegovo vreme. Mislim da bih i ja mogla imati tako neki momenat sa nekima, tipa sa Erykom Badu. Sa njom bih jako voljela surađivati jer mislim da je ona sad već stvarno čarobnica glazbe, apsolutno. Htjela bih vidjeti tu ženu koja je otpočetka vjerovala u sebe, otpočetka imala stav, još davno kada to nije bilo totalno kul, taj tip ženskosti i ženstvenosti. Htjela bih, ali ne znam šta bih radila, da li bih samo stajala sa strane i veličala je (smeh).

Fantaziranje na stranu, objavila si svoj prvi singl, Da mi je. Kako je nastala ta pesma?

Kada si u vezi na daljinu, onda postoji ta čežnja koju na neki način izražavaš i pokušavaš je zadovoljiti, bilo to kroz WhatsApp, Instagram, Skype, javne ili intimne geste. I onda naravno da i kroz umjetnost isto, i da najlakše dolazi tako. To je ono Da mi je, neka mala kuknjava u jednom trenu i ta želja da budeš na nekom drugom mjestu od te silne ljubavi od koje ćeš eksplodirati ako ne budeš sa tom osobom, što moraš na neki način izraziti. Eto, to je Da mi je, neki ljubavni zov, eksplicitna izjava ljubavi.

Aklea iskoračuje iz zone komfora pravo u brazilsku prašinu; iza objektiva: keeper


Jesi mu je prevela?

Jesam, jesam. On je smontirao cijeli video, pošto je nastao u Brazilu. Putovali smo zajedno kroz apsolutno predivna mjesta, a on sam po sebi već snima. Tako bismo se kupali, na primjer, pa bi on rekao, e super je sad Sunce, ajmo snimiti jedan tejk, iako bih se malo snebivala. Smontiran video bio je iznenađenje za rođendan.
Da mi je je jedna veoma autentična pjesma. Meni i mom odnosu i mom putovanju. Ljudi kažu da se baš oseti da pevam sebe i jeste, pevam sebe i svoja iskustva otkad se usuđujem sama ih sebi priznat i sama sebi ih
prvo ispjevat, pa onda i drugima.

A keeper?

Ubili su me svi u pojam s tim, što pričam keeper. (smeh) Doslovno se tako izražavam i doslovno tako i pišem, kako živim. Zašto bih sad koristila neku drugu riječ, ako bih inače koristila ovu? Vjerna je meni, kao što su storiji verni meni, pa sam ih isto ubacila, ali to je isto neki momenat koji se zapravo događa u modernim vezama. Anglizmi koji nužno uđu u naš svijet ili moja veza koja je na engleskom jeziku pa ga više i koristim, u odnosu na osobu za koju sam pesmu pisala. Mislim da je upotreba takvog jezika potpuno normalna.

Računaš li na podršku od porodice i prijatelja?

Otkad sam se odlučila biti hrabra i reći da hoću pjevat, otad se promenio način na koji ljudi reagiraju  i način na koji ti pomoć dolazi. Jer si ti u tom trenu veran onome što jesi i na taj način privlačiš ljude koji su vjerni sebi ili svom  projektu i koji bi tebi mogli pomoći. Ali osoba koja mi tu najviše stoji, koja mi je uvijek najviše stajala je moja mama. Ona mi je uvijek bila prva na svim koncertima od Brevisa, uvijek je u prvom redu, uvijek plače ako imam neki solo i sad je isto tako i sa mojim koncertima. Imam njenu potpunu podršku. Od familije oduvijek imam odličnu podršku, čak i ako su mislili u nekim trenucima, a jesu, da je blesavo to na šta sam se odlučila, nisu mi govorili to izravno, ali me nikad nisu spoticali u tome. Ali radim malo i digitalni marketing sa strane, pa im je lakše kad imam posao. Kad vide koliko me muzika raduje i koliko radim na tome, onda je to nekako prirodno i normalno da budem ono što želim, a ne ono što bi neko od mene očekivao. To isto vidim u podršci prijatelja, javljaju mi se sa svih strana, čak i neke drugarice koje nisam videla sto godina, samo da mi kažu da me podržavaju.

A sa kim profesionalno sarađuješ?

U početku sam bila dosta samostalna, jer sam sve to htjela napraviti sama, kao one girl show. Tad nisam imala neke suradnike sa kojima bih mogla raditi, nisam bila toliko u tom svijetu, ali sam se u to neko vreme skontala s jednim dečkom iz Karlovca, koji živi u Londonu (Undular production). Ne znam kako se to uspelo dogodit, ali jednostavno na neki način o glazbi promišljamo isto i onda sam ja bila toliko samouvjerena da bih mu mogla pokazati nešto na čemu radim, neke dosta intimne lirikse, pa je on morao znati dosta puno pozadine. Morao mi je postati jako brzo jako dobar prijatelj da bi na pravi način mogao producirati moje stvari. Jer sam se nekad osećala kao da te neko pipka tamo gde ne smije, ti mu nisi dao dopuštenje da uradi tako nešto s tvojom glazbom. Tipa kad nije znao kontekst neke određene moje stvari, pa bi onda stavio nešto što ne pripada u tu scenu nikako. I onda smo se tako zbližili. On je osoba s kojom ću raditi ostatak albuma jer mu vjerujem.

Kada imaš toliko obaveza oko albuma i posla, koliko stižeš da slušaš muziku, da izdvojiš vreme za to?

Volim tako ujutru upaliti neke feel good stvari koje me nabrijavaju, imam plejliste sa takvim pesmama. Kada radim, mora biti nešto što me ne distrekta, jer jako volim slušat lirikse, pa to onda budu neke stvari od 432 herca, za opuštanje, poslaganje čakri, sve odjednom tokom radnog vremena odradim!
Ne volim slušati muziku u hodu, više volim slušat zvukove koji dopiru do mene izvana, ali muzika kojom sam apsolutno opsednuta jeste Chancha Via circuito. Kad mi se neka pesma svidi, ja je moram brijat bar deset puta dnevno, jako budem uzbuđena oko jedne stvari i onda tek počnem istraživati artista. Oshon su mi definitivno najbolji iz 2018. To su dve cure, koje rade hiphop sa elementom elektronske glazbe i mnogo jakom porukom, iznimno o ženstvenosti, vrlo novovjeke stvari. Rising Apalacha uvijek, zapravo očito ti neki ženski dueti su nešto što u zadnje vrijeme jako slušam. I bilo kakve plejliste iz Latinoamerike, što je neka vrsta medicine music, glazba biljaka, ajmo reći.

Može jedan eksperiment? Pročitala sam negde da je navodno zanimljivo pitati muzičare šta bi bili da nisu ljudi, tipa koja životinja ili biljka. Hoćeš da probaš?

Ne bih sad bila biljka baš skroz, pa da nemam svijest koju trenutno imam. Ne bih bila životinja, pa da nemam glavu koju imam, tako da bih najrađe bila pola pola. Uvijek su me fascinirali ti likovi… znaš onaj u Narniji, što ga sretnu preko? Ali ne bih imala konjske noge, to je sigurno, to mi se ne sviđa! Možda sirena. Ajmo reći da bih probala biti sirena. Jer me plaši dubina, a uvijek je dobro istraživati strahove, pa možda da se upoznam sa tom dubinom i da se oslobodim toga.

Samo bez Ursule koja ti krade glas.

Isuse! Ona mi je bila najveći zlikovac svih vremena.

Imaš li već konkretne planove za neke buduće projekte?

Imam planove za ovu godinu, do kraja ove godine. Kao što ljudi imaju novogodišnje planove, tako ja imam te Aklea planove. Napišem po mesecima šta bih htjela koji mjesec da se događa i onda na taj način pokušam to i realizirat. Znala sam početkom 12. mjeseca da želim snimat album u Londonu i da želim opet videti keepera naravno. Nisam znala kad i kako, samo sam si tako potrefila neke mjesece, i sad stvarno kako gledam, nevjerovatno kako ti se od jedne želje vidici potpuno otvore i zapravo se otvori ta stvar koju želiš napravit u datom trenutku, tako da je nešto što nisam mogla ni zamisliti pre godinu dana, a to je da sam dva mjeseca na putu, sad zapravo moja realnost. Pokušavam planirati, ali malo unapred, ne puno, jer stvari koje se događaju bez planiranja budu toliko lijepe i toliko neverovatne da ih nisam ni mogla isplanirati  sama. A sad kad se toliko stvari mijenja, onda nekako više volim to puštati u flow. Mada bez plana nema ničega, tako da ja sad znam da sam mesec dana u Londonu i da trebam raditi intenzivno na svom albumu; planski se mora nešto odraditi da bi se nešto drugo otvorilo.

Liriči pačvork čarobnice Neon (foto: Mislav Mesek)

Kako je izgledao tvoj stvaralački proces na prvom albumu?

Uvijek krećem od liriksa, a to su sve stvari koje su mi se dogodile u zadnje dvije godine, tako sam ih pisala posvuda na neka mjesta i onda sam ih odlučila napisati na papiriće i zaljepiti si na zid, pa onda s tog zida izvlačiti stvari. Baš je bio patchwork raditi pesme: neke stvari su mi se slagale prvo lirički, pa tako ovaj album predstavlja moj rast u najtransformativnijem trenutku mog života, imam takav osjećaj. Biće puno o tome kako voljet sebe, na koji način živjet u svom potencijalu ili što uopće željet i naravno o ljubavi, jer sam prolazila kroz drugačije periode drugačijih ljubavi.

Šta bi poručila nekome ko bi krenuo tvojim stopama?

Da vjeruje u ono što radi, jer to je ono što je najvažnije i da živi to što govori. Onda neće biti ništa teško. I da stavi taj turban na glavu i onaj dan kad joj se baš ne stavlja i kad joj baš skroz ne stoji, i da se podseti na ono što je, tada će biti zapravo najlakše. Na taj način će joj dolazit stvari koje bi trebalo dolaziti do nje i za nju. Dakle, vjera u sebe i posvećivanje onome što voliš da radiš. Moraš za to uvek naći vremena, ali to je craft, umjetnost zahteva mnogo vježbe. Dakle, vježbaj i vjeruj u ono što radiš.

Autorka teksta: Tamara Nikolić







Leave a reply