STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com

Oblakoder merch   |    Newsletter    |    Patreon   |   Antifejk

Baba je htjela da se zovem Cvijeta

Moralo je nešto od Ruže do Iris da bude. I bilo je. Narandžaste boje, divlje, sa tamno zelenim lišćem

18. April 2022

Priča kreće ovako: april, ’94, oko 3:05h ujutro u hodniku porodilišta bolnice u Podgorici tridesettrogodišnja žena ulazi u porođaj. Drugi porađaj u razmaku od tačno 11 mjeseci, 20 dana,16 sati i 22 minuta. Po priči moje majke, da sestre brže-bolje nisu zvale doktora, njeno drugo dijete bi, po sili prilika, zamalo upoznalo svijet na sred hodnika klinike. Majka kaže da je to bio najbrži i najlakši porođaj na svijetu.

Šteta, često zamišljam živote ljudi rođenih u hodnicima, koji su im snovi, imaju li ambicije, šta je život za njih, kisnu li po kiši ili lagano hodaju uz kišobrane, voze li skupa kola, imaju li stan na moru koji su sami zaradili, đe se rađaju njihova đeca, unuci, vole li više komedije il’ drame, i plaču li kad gledaju dnevnik?

Imaju oni i mnogo grandiozniju priču za njeno prvo dijete rođeno u godini kineskog pijetla. I upravo je on skočio na krov bijelog fiće i zakukurikao u momentu kad se moj brat rodio. Il’ u trenutku prije, malo kasnije? Nisu priče usaglašene, a samo je jedan svjedok još živ. Čudo kako nije otac djeteta bio u bolnici dok mu se žena porađa, kao na televiziji, nego je sjedio ispod lipe sa svojim roditeljima i gledao kokota kako kukuriče na sav glas. A je li taj kokot imao rutinu da kukuriče po krovovima auta, to ne samo da ne znamo, nego nas i nije briga.

Ali za mene koja sam zamalo rođena u hodniku, posebna je samo jedna stvar iz koje proističe jedna zamalo istina. Tog aprila, na dan mog rođenja, bile su Cvijeti. A baba, sad već pokojna, je htjela da mi zađene ime Cvijeta.

Samo majka, moj vječni saveznik, i to od vremena prije moje samosvijesti, znala je da stane na put zahtjevima majke mog oca. Nikad ne zamišljam kakav bi mi život bio da sam bila Cvijeta. To ime ne samo da mi je strano, nego i nesnosno, pogrdno, smišljeno kao kazna. Ali to su naknadne misli, uvezene iz životnih iskustava i odnosa ženskog roda prema ženskim potomcima.

Moj otac, operisan od hrišćanskih praznika i pravoslavlja uopšte, odabrao je ime Melisa. Prva i poslednja Melisa za koju znam je bila iz Gusinja, sreli smo je na ulici i iz kola pitali za putokaz do Alipašinih izvora.

Ta djevojka od petnaestak godina, mojoj osmogodišnjoj malenkosti je izgledala kao vila, najljepša žena ikad ugledana, kose žute i duge kao trava naše livade u avgustu, u bijeloj haljinici bez ukrasa, prodorno plavih očiju boje horizonta mora i neba najvedrijeg dana. Melisa. Ime jedne boginje, kako saznajem sa osam godina života. Melisa, ime žene koja svijetli bijelom svjetlošću u najprljavijem mjestu na svijetu.

Ali to nije postalo moje ime, što je i vrijeme pokazalo. Moja zlatno žuta kosa je potamnjela, moje plave oči su produkovale previše žutog pigmenta i postale zelene, i moja narav nikad nije bila narav djevojčice u čisto bijeloj haljini.

A ipak su Cvijeti bili presudni faktor u odabiru imena. Moralo je nešto od Ruže do Iris da bude. I bilo je. Narandžaste boje, divlje, sa tamno zelenim lišćem.

Cvjetovi su skupljeni u glavičaste narandžasto-žute, krupne cvasti. Omotač cvasti grade uzani, zeleni, ljepljivi i dlakama pokriveni listići.

Cvasti mirišu jako i otužno.

U primorskim i toplim krajevima može cvjetati tokom cijele godine…

Nevena Ivanović je rođena ’94 godine u Podgorici, studira master studije arhitekture u Novom Sadu, a živi u Beogradu. Piše otkad zna za sebe, a od tad i skuplja smjelost da to nekome pokaže. Knjiga koja joj je dala najviše hrabrosti je „Proljeća Ivana Galeba”. Obožava poeziju, filmove, muziku, brda i planine, a najviše pse.

Ilustracija: Marija Ognjanov

Tagovi:

Preporučeni tekstovi

Pesak, fudbal i još ponešto

Pesak, fudbal i još ponešto

Đani Infantino obrisao je iz telefona sliku sa Svetskog prvenstva u Rusiji na kojoj s njegove leve strane sedi Vladimir Putin… Ali je zapamtio da je sedeo zdesna – Saudijski princ, Bin Salman

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *