STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com

Oblakoder merch   |    Newsletter    |    Patreon   |   Antifejk

Dino Pešut: Čini se da je uspjeh postao mjerilo životne sreće

Sa piscem Dinom Pešutom o demistifikaciji profesije pisca, tzv. generacijskom stvaralaštvu, životu u Berlinu, angažmanu u umetnosti i savremenoj pozorišnoj sceni u Hrvatskoj

22. June 2022

Dino Pešut je hrvatski prozni i dramski pisac, publici poznat po brojnim dramama za koje je nagrađivan u Hrvatskoj (šest nagrada Marin Držić) i inostranstvu, kao i po romanu Poderana koljena koji je objavljen 2018. Rođen je u Sisku 1990. godine, a diplomirao je dramaturgiju, dramsko i filmsko pismo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Živeo je i radio u Berlinu, a trenutno živi u Zagrebu. Raštan izdavaštvo objavilo je srpsko izdanje njegovog drugog romana Tatin sin, koji je 2020. objavila Fraktura. U susret beogradskoj promociji, koja će biti održana u četvrtak, 23. juna od 19h u Kvaki 22, Dino Pešut u intervjuu za Oblakoder govori o demistifikaciji profesije pisca, tzv. generacijskom stvaralaštvu, životu u Berlinu, angažmanu u umetnosti i savremenoj pozorišnoj sceni u Hrvatskoj. 

Mnogi razgovori koji su do sada vođeni o tvom stvaralaštvu, kako u pozorišnom, tako i u književnom kontekstu, počinju od priče o generaciji; tvoje stvaralaštvo je često određeno kao generacijsko. S obzirom na to da si rođen na početku poslednje decenije XX veka – kako bismo mogli da definišemo specifičnost naših generacija? Koliko su na nas uticale lokalne društvene okolnosti devedesetih i s početka dvehiljaditih, sa jedne strane, a sa druge, možda, ulazak u digitalno doba i neraskidiva povezanost sa digitalnim svetom? Kako to promišljaš? Često se čuje i da generacijski jaz između generacije dece i roditelja nikada nije bio dublji. 

Dino Pešut: Nešto razmišljam u poslednje vrijeme kako, kad si jako mlad, tražiš stvari po kojima si ti, i ljudi oko tebe, posebni, što je to specifično i što je to što te, ili što nas, razlikuje. To je, možda, i zato što je dosta dugo u životu svako iskustvo zapravo novo. A onda, ne znam još uvijek je li to zrelost ili cinizam, uviđaš da ništa nije tako novo nego neki obrasci, valovi. 

U poslednje vrijeme pokušavam moju/našu generaciju odbraniti od pridjeva kako nas opisuju marketinški stručnjaci kojima je u cilju da nam prodaju duhovitu majicu ili dodatno degradiraju naša radnička i ljudska prava. U smislu – vi volite fleksibilnost, zašto biste imali stabilan ugovor, vi se volite seliti, zašto biste imali priuštljivo stanovanje? 

Nekako mi se čini da naše živote određuju poodična dinamika i društveno-političke okolnosti u kojima se rodimo. Oboje je pitanje pukog slučaja. 

Društveno politička situacija u kojoj sam se ja, odnosno, mi rodili, i nije bajna. Rođen sam u ratu, u nekom svijetu koji je doživljavao velike promjene. Zamisli, Fukuyama je proglasio kraj povijesti jer će doći taj slobodan svijet. Zapravo je cijela tema naše mladosti bila odgođeni novi početak, a onda smo, na pragu dvadesetih, ušli u globalnu ekonomsku krizu koja je u potpunosti promijenila tržište rada. Stare vrijednosti, posebno na ovim prostorima – uči, školuj se, idi na fakultete (da citiram svoju baku) se nisu pokazale baš nešto učinkovite. Sada, kada bi trebalo barem malo (usprkos navodnoj milenijalskoj fluidnosti) da se skrasimo, cijene kvadrata su otišle u nebo, a poslove bi trebalo smišljati online. Na to treba dodati da smo gledali kako beskonačno polje i potencijal interneta sužavaju društvene mreže. 

Medicinska tehnologija je omogućila, hvala bogu, da stariji žive mnogo duže i mnogo bolje, ali, naravno, nismo razmišljali o sustavu kako bi mladi mogli isto igrati ulogu. To je tako ugrubo. Stalno ovo govorim, a na ovo pitanje ću znati odgovoriti kad i ako doživim starost. Do onda ću se nagledati još podosta sranja pa ću moći reći – e, ovo je bilo zaista jedinstveno.

U jednom intervjuu si pomenuo da te na prvom mestu zanima promišljanje ljudi, njihovih osećanja, odnosa i, uopšte, prostora intime… Volela bih da uporedimo glavne junake tvojih romana – koje su uporišne tačke na kojima si gradio likove Daneta i Luke – karakterne tačke u kojima se susreću, a u kojima se razilaze? Jedan junak je napisan u trećem, jedan u prvom licu. Jako su zanimljive tvoje opaske o glumcima kao intelektualnoj eliti, ali i o kulturnom sektoru kao jedinom prostoru u kom je i ljevici ugodan i nužan nepotizam

Ovo je kao pitanje za ispit. Malo kao da imam i tremu. Teško je reći. Mnogo stvari o likovima dolazi intuitivno, nešto se učini točnim. Pomalo izbjegavam naknadno davati u intervjuima formule za čitanje likova. Ono što je slično je da su obojica umjetnici. Dane je bio glumac koji je tu karijeru napustio da bi šalabajzao i probao nešto novo. Luka je pjesnik koji još nije ništa objavio, pa je pitanje je li pjesnik. To ovisi o tome tko čita. 

Kod Daneta mi je zanimljivo bilo da netko napusti (ili barem pokuša napusitit) nešto u čemu je tako strašno uspješan. Uspjeh je postao neko mjerilo životne sreće. Iako mi se čini da je uspjeh mjerna jedinica koju određuju drugi ljudi. I Luku i Daneta povezuje neki sram, obojica se na neki način moraju izložiti. Obojica se nađu u životnoj situaciji da nešto od sebe moraju otvoriti, dati i možda otpustiti malo cinizma. 

Glumci, ako su dobri i znatiželjni i otvoreni, jesu intelektualna elita. Nekako mi je život dao da provodim puno vremena s njima, da radim s i kroz njih. Naime, njihov posao je da moraju utjeloviti nekoga ili nešto. Ponekad je to vrlo kompleksan lik, živ ili mrtav, fiktivan ili iz stvarnog života. Nekad su to ideje. 

Reditelji i dramaturzi i dramatičari dolaze s kompleksnim političkim, društvenim idejema i pitanjima. Glumci su svedeni da to nekako sve prihvate svojim tijelom, ali i umom. Isto tako, oni djeluju u ovom trenutku. Glumci znaju jako mnogo o ljudskoj prirodi i o svijetu u kojem živimo. Nekad mi bude žao što ih u medijima radije ispitujemo o dijetama, modi i novim ljubavima. Bruno Ganz je nešto znao o Hitleru što će teško dokučiti bilo koji profesor povijesti. 

Masha Gessen je jednom prilikom rekla da korupcija nije jedna točka u društvu, nego vezivno tkivo društva. Odmah sam prepoznao što je time htjela reći. Bez obzira na to što se s nečijim političkim i ideološkim stavom slažem ili je komplementaran s mojim, nije nužno da je zbog toga neka osoba u potpunosti ispravna. Korupcije i nepotizma ima u svakoj sferi društva, bez obzira na kojem kraju političkog spektra. 

Da se zadržimo jednim pitanjem isključivo na romanu Tatin sin, povodom kog i razgovaramo –  odnos otuđenog, nedostupnog, teško bolesnog oca i sina – naratora koji se suočava sa brojnim problemima, kako u intimnoj, tako i u kolektivnoj sferi života, je centralni, a oba lika upoznajemo kroz brojne, pretežno nelagodne, ali često veoma duhovito opisane svakodnevne okolnosti. Zanima me kako je tekao proces izgradnje ova dva lika, ali i u kakvoj su funkciji bili epizodni ili sporedni junaci romana? 

Kako je prošlo neko vrijeme otkako sam smišljao ovu priču, pokušat ću rekonstruirati proces, otprilike.

Mislim da sam već neko vrijeme znao da želim pisati o odnosu oca i sina. Znao sam i da će biti pisano u prvom licu i otprilike mi je bila jasna forma ovih kratkih poglavlja. Htio sam povući paralelu između biološke i odabrane obitelji, teme koja se provlači i kroz neke moje drame. Malo sam posudio iz svog života. Recimo, da je otac građevinski radnik, suvremena radnička klasa. I napraviti mali odmak od predrasuda da se mora raditi o nasilniku, alkoholičaru ili homofobu… Htio sam pisati o ocu i sinu koji nisu rastvorili neki prostor intime, dvojici zatvorenih odraslih muškaraca koje život zadesi da moraju progovoriti, podijeliti nešto istine i zašto ne – prepoznati se. A osobito je važno da su mogli pričati o sramu. 

Ostale likove je ponudio život ili svijet tih likova, a onda priča  bira, reže što joj je važno. To je, bit će, ta dramaturgija. Jedan lik je iz nekih prvih verzija nažalost izašao (ali ne sumnjam da će se netko pojaviti). Htio sam stvoriti autentični i što iskreniji prikaz neke odabrane porodice koja bi mogla zadesiti naslovnog junaka, kao što sam mogao pretpostaviti što bi priča mogla ponuditi jednom ocu koji se nađe u neizvjesnoj situaciji, na novom početku ili odgodi kraja. Zbog forme romana, svaki je od likova dobio veoma ograničen prostor, ali sam od njih htio napraviti što autentičnije ljude i odnose koji bi sigurno imali prostora za svoj roman.

Na kraju dana, Tatin sin se može čitati i kao priča o, napokon, susretima.

Čini mi se kao da radiš na demistifikaciji sopstvenog procesa pisanja i pristupa pisanju – kako dramskih, tako i proznih tekstova. Ne kriješ da svoje junake gradiš prema ljudima koje poznaješ i situacijama koje su ti bliske ili poznate. U romanu Tatin sin si obuhvatio širok dijapazon tema – porodičnih odnosa, klasne razuđenosti, otuđenja, seksualnosti, odnosa prema domovini, a upravo su te teme ključne i za tvoje dramske tekstove. Kako promiljaš angažman u domenu pisane reči? Da li nedostaje angažmana kod savremenih autora? I da li ti smeta što je danas često reč angažman zamenjena rečju aktivizam, od koje se često pravi nekakav otklon? 

Zanimljivo pitanje. Ne znam koliko ja radim baš na tome. Više otvoreno odgovorim na pitanje o nekom aspektu svog pisanja. Iako bi trebalo stavljati disklejmer: hej, ali to mislim u ovom trenutku, vezano uz ovaj tekst. I nekako znam da će mi to biti cringe čitati kasnije. 

U nekim dramama se igram s autorskom pozicijom – pozicioniram neki svoj avatar, neki kao da sebe, koji postoji samo u svijetu te drame. I kao što si navela, tekstovi mi obuhvate jednu dobru porciju ideja i tema, pa ostavljam svoju vizuru i tačku iz koje gledam relativno čvrstim. Šta mogu, zanimaju me ljudi i njihovi odnosi, ali ne mogu negirati da društveni, ekonomski i politički konteksti ne određuju njihove sudbine, pa i karaktere, labilnosti i slabosti. 

Nemam baš naviku kritikovati rad drugih autora. Svako od nas je osuđen da piše tačno i samo ono što može i mora pisati u tom datom trenutku. Postoji toliko načina na koji nešto može imati aktivistički potencijal – to može biti tema, ali i neki radikalni potezi u formi. Neki umjetnici mogu biti veoma politički aktivni, a stvarati veoma apolitičnu umjetnost (ako takva stvar uopće postoji!). 

S druge strane, je li nešto aktivističko ili angažovano ovisi i o kontekstu gdje se stvara. Ista stvar nema iste posljedice u, lupam, San Francisku ili Moskvi. Vrijeme može promijeniti kontekst. Recimo, nešto napisano 1925. godine, u Berlinu je već 1935. u istom gradu mogla biti smrtna osuda. No, nekako s vremenom uviđam kako svaka dobra umjetnost radi uvijek na dva polja. Jedno je intimna razmjena između čitateljice-djela (empatija, obrazovanje, širina su veoma revolucionarni) i druga je političko djelovanje djela u javnom prostoru. Ono nekad može doći iz samog sadržaja, a može doći i iz političkog konteksta gdje se djelo pozicioniralo. Ajme, mogao bih ovako do beskraja.  

I konačno – nečija istina, osobito ako dolazi iz neke vrste margine ili mraka ili ako je ućutkana, i nečiji prodor u javni prostor je političko i aktivističko djelovanje. Onda ostaje važno ne sprovoditi autocenzuru, odnosno, samog sebe stišavati kako bi se zadovoljili i umirili mama, tata, baka, susjedi, pokojni, političari ili tržište. Svaki autor ima potpuno pravo to raditi onako kako mu je dato.

Kad smo otvorili ovu temu – kako ti, kao nagrađivanom proznom i dramskom piscu čiji su komadi izvođeni i u Hrvatskoj i u inostranstvu, deluje savremena pozorišna scena u Hrvatskoj (i regionu)? 

Poslednjih godina u Hrvatskoj, uspio sam postavljati tekstove, jer postoji uzbudljiva i entuzijastična nezavisna scena. I na tome sam im zahvalan. Jer većina, iz čiste želje za stvaranjem uzbudljivog pozorišta, djeluju nerijetko na marginama javnog finansiranja. 

Jako se bojim da će javna pozorišta nakon pandemije, zatvaranja i pauza, zatvoriti svoja vrata umjetnicima mlađe generacije, staviti ih na margine i otežati im umjetnički razvoj, pretpostavljajući da je to posao nekog drugog pozorišta ili nezavisne scene. Mislim da je to velika greška. Pozorišta moraju insistirati na širini i otvorenosti i repertoari bi trebalo da obuhvataju nove izraze, ideje, čitanja, tekstove. 

Mislim da je zato pozorište preživjelo, jer je skoro 3000 godina pronalazilo načina da asimilira nove ideje i da uvijek uvodi sasvim nove postavke i ljude. I samo na taj način može preživjeti nove tehnologije, metaverse, serije i tako dalje. Samo da ostane otvoreno za nove ideje koje propituju ili guraju granice dalje. Za to je potrebna širina onih koji su na rukovodećim pozicijama. Jer stvar koja ne živi, a na životu je, nije ništa drugo nego zombi. 

Druga stvar, nadam se da ćemo probiti granice u regiji i da će pozorišta pronaći način da dođe do veće razmjene reditelja/ica i dramatičara/ki, osobito mlađe generacije. Mislim da imamo potencijal za neke nove poetike ako bi, recimo, rediteljka iz Slovenije režirala u Srbiji, kada bi se tekstovi iz Hrvatske postavljali u Bosni… Mislim da je jasno koju sliku pokušavam stvoriti. Svi se ovdje bavimo nekim temama, imamo neke komplementarne perspektive i zajednički tražimo neki novi izraz. Isto tako, mislim da bi takav tip razmjene postavio neka vrlo zanimljiva i provokativna pitanja, bilo politička ili estetska. Nekako uspijevam pratiti scenu u regionu i mislim da, kad bi se mogli malo proširiti, postoji ogroman potencijal za jedno uzbudljivo i autentično pozorište. 

Ali opet, lako meni ovdje pametovati… 

Živeo si u Berlinu, a u romanu Poderana koljena, gde je radnja smeštena, pišeš da je junak došao u taj jebeni grad da se nađe, ali se, kao i svi drugi, samo izgubio. Kakav je za tebe bio doživljaj života i svakodnevice na tom izmaštanom Zapadu i da li je, u neku ruku, promenio ili uticao na percepciju tema o kojima pišeš i u Tatinom sinu? 

Možda malo patetično opšte mjesto. Ako je Dane išao tražiti nešto tako što je otišao, glavni lik Tatinog sina je otišao tražiti nešto slično tako da se vratio. Ali, to su sasvim dva drugačija lika različitih psihologija. 

Živio sam dvije godine u Berlinu. Otišao sam jer me tamo vuklo i jer nisam imao posla. Ostao sam nešto duže nego što sam planirao. I zaista ne žalim. Bio sam siromašan i bilo mi je lijepo i zabavno. Otišao sam kad sam shvatio da mi je dosta. Ipak sam ja dijete Balkana. 

Naravno da me promijenilo. Dvije godine sam živio u jednom velikom gradu, jednom od centara, barem zapadnog, svijeta. Nekako sam shvatio da je svijet mnogo veći nego što ga ja mogu zamisliti. Berlin je pomalo i okrutan i preispitao je neke moje životne pretpostavke. I nekad tamo, prije nego što sam otišao, me natjerao da preispitam svoje životne prioritete. Ispalo je da živjeti u Berlinu nije na tom popisu. 

Ipak, posve razumijem zašto se ljudi sele. Nije to samo da se nešto traže, nije to samo dokono hipstersko razlijevanje po velikim gradovima i nije samo bijeg, nego je stvarno i želja da se pokuša izgraditi neki bolji život, neki pravedniji i možda manje okrutan. 

Eh, ali ono što znam sada, je da svaka sredina stvara svoju jedinstvenu okrutnost. I da mržnja vrlo lako putuje, ne treba joj nikakva putovnica. 

A sve što proživim, na neki način utiče na moje pisanje. Kako tačno – nisam siguran, a možda je tako i bolje. 

Raduješ li se srpskom izdanju Tatinog sina i postoji li posebno uzbuđenje pred beogradsku promociju? 

E, iznimno sam sretan. Taman je prije nekoliko mjeseci izašao slovenski prijevod. Već kako sam pričao u prethodnom odgovoru, drago mi je da se veze, koje su pregrižene devedestih, u novoj generaciji ponovno uspostavljaju. Ovdje moram pohvaliti Srđana Gagića i Ognjena Aksentijevića koji su se naradili da srpsko izdanje Tatinog sina izađe. Bez njihovog predanog rada i entuzijazma oko Raštan izdavaštva ne bi bilo ništa od toga i zaista sam im na tome zahvalan.  

U Beograd dolazim više ili manje redovno poslednjih deset godina, ovdje imam jaku bazu prijatelja i grad je bio više nego dobar domaćin sve to vrijeme. Ipak, sada imam osjećaj da debitujem. Naravno da postoji uzbuđenje i trema, ali mi je drago da ću moći taj trenutak podijeliti sa svojim prijateljima.

Fotografije: Luka Milanović

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *