fbpx
ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera |

Feminizam iz teretane: Feminizam je i teorija i praksa, ali je praksa ono što nam je u ovom momentu potrebnije

Sa Hristinom Cvetinčanin Knežević o teretani, osvajanju prostora, važnosti treniranja i prihvatanju svog tela

9. December 2021

Poslušaj audio verziju ovog teksta:

Hristina Cvetinčanin Knežević je doktorantkinja i istraživačica na Fakultetu političkih nauka. Članica je grupe Novinarke protiv nasilja prema ženama, a pre skoro godinu dana osnovala je Instagram stranicu Feminizam iz teretane, posvećenu osnaživanju žena, kao i informisanju o treninzima i zdravim stilovima života. Kao bitnu i ključnu stvar po fizičko, ali i, pre svega, mentalno zdravlje, izdvaja prihvatanje tela, koje, ipak, kod žena ide mnogo teže, jer su, kako kaže, naučene da budu što slabije i nevidljivije. Smatra da se feminističko obrazovanje najbolje uči na „terenu“ kroz „dela, a ne reči“, kao i da većina žena u feminizam ulazi iz svoje lične potrebe i traume. Važnim smatra podsećanje na istoriju ženske borbe, te je i sama na stranici kreirala rubriku OsnaŽena u kojoj ukazuje na važna i bitna dostignuća različitih žena. Podseća da je trening za svaku ženu važan, ne da bi bila lepa drugima, posebno muškarcima, već, pre svega, zbog sopstvenog zdravlja, kao i da bi svaka od žena bolje upoznala svoje telo, osnažila se fizički, ali i psihički kroz sva ta saznanja o sebi.

Hristina Cvetinčanin Knežević

Koji ti je bio početni impuls za kreiranje stranice Feminizam iz teretane?

Hristina: Prvi impuls mi je bio da napravim stranicu gde ću pisati o treninzima i gde ću ponuditi ženama saradnju, ako žele da treniraju sa mnom, da mogu da me angažuju, ali sam onda naišla na izazov koji sam previdela, a to je da je naš najčešći stav prema treningu i fizičkoj aktivnosti loš po nas i „iščašen“. Treba temelje ponovo da izgradimo, a onda da uđemo u teretanu i počnemo sa treningom, jer je naš odnos prema telu loš, a samim tim i prema vežbanju. Tako je Feminizam iz teretane sve manje bio vezan za teretanu, a sve više za odnos prema telu, ishrani i treningu i to jeste feministički pristup.

Rekla si da si izabrala baš teretanu jer si se, pored raznih programa, poput pilatesa, joge, fitnesa… u teretani najduže zadržala. Kako to? Meni deluje da žene, zapravo, mnogo veći otklon imaju prema teretani, jer je to ipak više „muški prostor“.

Živimo u patrijarhatu, tako da je svaki prostor muški, a nama, kao ženama, je zadatak da u toj borbi za ravnopravnost osvajamo te prostore. Teretana je još jedan prostor koji tek treba da osvojimo. To jeste prostor toksičnog maskuliniteta sa jedne strane, ali sa druge i toksičnog feminiteta, jer žene idu u teretanu da bi se samonadzirale, kažnjavale i iskupile, a ne osnažile. U tom smislu teretana i feminzam su blisko povezani – feminizam ti jača um, a teretana osnažuje telo. Ipak, mora paralelno da postoji rad i na telu i rad na psihi, odnosno na percepciji sebe, svog tela, mesta u prostoru, važnosti osvajanja prostora. Za mene je to bila jako logična i iskustvena veza, jer teretana jeste prostor gde sam se osnaživala kad sam bila najslabija, ne samo fizički, već na prvom mestu – psihički.

U jednom intervjuu si pomenula feminističko treniranje, objasni nam šta podrazumevaš pod time?

Feminizam se tiče osnaživanja, osvajanja prostora i uvažavanja granica. To je sve ono što mora da bude inkorporirano u trening da bi on bio feministički. Bitna stvar za trening je što je jako blisko vezan za naše telo, a ženama se kroz socijalizaciju usađuju dosta fluidne granice kada je u pitanju telesnost, odnosno ideja da nam te granice svako može pregovarati. Kod treninga, ako pređeš granicu koju ti tvoje telo nameće, povredićeš se. Feministički pristup treningu podrazumeva da konstano slušaš svoje telo, šta ti ono govori, i u skladu sa tim se ponašaš, ne samo u teretani, već u svim aspektima života.

Kad govorimo o prihvatanju tela, možemo li tu napraviti neku distinkciju između žena i muškaraca?

Mislim da možemo, ali opet mislim da to nije nešto što je prirodno, već naučeno. Žene se plaše svoje snage i takav odnos imaju i prema svom telu – žele da budu što manje, što slabije i što nevidljivije. To i jeste mehanizam preživljavanja u patrijarhatu, zato što smo svakodnevno svedoci i svedokinje da žene koje se nađu pod lupom javnosti, koje iskorače i kažu nešto, bivaju poklopljene i kažnjene, jer to nije nešto što žene treba da rade, već treba da ćute i budu nevidljive. Za muškarce to nije tako, potpuno je suprotno.

Šta su najveći problemi sa kojima se suočavaju žene u sportu?

Fokusiraću se na fitnes jer sam u njemu i mislim da je najveći problem nerealna slika tela koja se forsira kao cilj i ideal. Većina nas nema svest da sve te fotografije koje vidimo ne predstavljaju telo žena 24 časa svakog dana, meseca i godine. Manipulacija fotografijama dovodi do toga da nezadovoljstvo telom koje nam je, kroz patrijarhat, usađeno od malih nogu,  još više dolazi do izražaja, pogotovo kada treba da dođemo u dodir sa telom i radimo na njemu, jer tada postajemo još više nezadovoljne i guramo ga preko granice.

Koliko je bitna uloga medija u izveštavanju o ženama u sportu i ženskim sportovima?

Mislim da mediji ne izveštavaju u dovoljnoj meri, a onda kada to rade, konstantno je prisutna seksualizacija i žena se svodi na svoje telo umesto na to šta to telo može, ne posmatra se kao celina i ljudsko biće, već je dekoracija. To smo imali prilike da vidimo kada su se rukometašice na pesku pobunile zbog bikinija – dok je za muškarce bilo dopušteno da nose šorts koji je bio njihov dres i uniforma. Od žena se očekivalo da na utakmicama nastupaju u donjem delu bikinija, koji je ne samo neudoban, već i nebezbedan, naročito za poziciju golmanke, jer joj telo nije dovoljno zaštićeno i lopta je može povrediti. One su čak bile i kažnjene zbog toga i jedan od argumenata koji smo mogli da čujemo, a koji smo već čuli kada je u tenisu doneta odluka da teniserke nastupaju u suknjicama, je da to donosi popularnost sportu, jer će više ljudi gledati ako žene imaju tu dekorativnu seksualizovanu ulogu. Mediji, kroz svoje izveštavanje u kome su sportistkinje dekoracija, dosta ojačavaju patrijarhalni momenat da je svrha žene da bude lepa muškarcu i ništa više.

Napravila si i rubriku OsnaŽena posvećenu ženama koje su značajno doprinele feminističkoj borbi. Zašto je važno da se prisećamo i upoznajemo sa likom i delom tih žena?

Zbog zaboravljanja. Feminizam ima jako dugu istoriju i ona je borbena, ali i krvava. Žene koje su se borile za neka prava koja mi danas imamo i olako ih shvatamo, su tu borbu plaćale životom, zatvoreništvom, izopštavanjem iz zajednica i mislim da treba da pamtimo svoju istoriju zbog tih žena i da je to minimum koji im dugujemo. Druga strana je praktična, treba da pamtimo zbog nas samih – pod opštim pritiskom desnog ekstremizma, koji nije vezan samo za Balkan, već čitavu planetu, jedno po jedno pravo nam biva oduzeto i ponekad vodimo bitke koje nam nisu prioritetne, misleći da se neke temeljne stvari podrazumevaju. Zapravo, mi zaboravljamo da su neke osnovne bitke, poput prava na odlučivanje o sopstvenom telu, već izborile neke žene pre nas, da se ništa ne podrazumeva, i da ta prava treba da čuvamo konstantno, inače će nam biti oduzeta. Upamtimo žene koje su žrtvovale svoje živote da bismo mi danas ovde mogle da sedimo i pričamo i ne razmišljamo što smo napolju, jer to žene nisu uvek mogle, pogotovo ne same, a sa druge strane, učimo od borbenih žena iz naše zajedničke feminističke istorije i cenimo i branimo prava koja su nam one omogućile i izborile.

Koliko ti je lično iskustvo ili iskustvo tvojih bližnjih bilo presudno za feminističku borbu?

Mislim da postoje dva puta u feminizmu: jedno je put privilegija gde ne moraš da se boriš za svoj život i egzistencijalno si obezbeđena i možeš da se posvetiš čitanju teorije i učiš na taj način o feminizmu i mislim da je taj put redak. Većina žena, pa i ja sama, ulazimo u feminizam iz potrebe, iz neke svoje lične traume, da bi nas feminizam izlečio. Feminističko obrazovanje se najbolje deli kroz iskustvo, u neformalnim krugovima i tu je primenljivo ono: dela, a ne reči. Zaista mislim da se feminizam najbolje uči na terenu. On jeste teorija i sjajno je što je na taj način oblikovan i posmatran kao grana nečeg filozofskog i politikološkog, ali mislim da je, pre svega, način života i manir kako se mi ophodimo i prema samima sebi, ali i drugim ženama. U tom smislu, ne mislim da akademija, niti neki posebni krugovi polažu pravo na feminizam. On je deo iskustva svake žene koja živi u patrijarhatu i da kažem drugačije, prva bih degradirala feminizam moje bake, koja je bila tekstilna radnica i partizanka, koja je u AFŽ-u išla od kuće do kuće i pomagala ženama da čitaju i ohrabrivala ih da prijave muževe nasilnike i pretila istim tim muževima da će ih prijavljivati njihovom šefu ili nekome u partiji. Podjednako mi je to feminizam kao i kada napišem naučni rad koji će biti objavljen u nekom međunarodnom časopisu i biti akademski priznat kao doprinos teoriji feminizma. Feminizam je teorija i praksa, ali, kada pogledamo oko sebe, praksa je ono što nam je u ovom momentu potrebnije.

Članica si i grupe Novinarke protiv nasilja nad ženama, koji je, po tvom mišljenju, najveći problem kada govorimo o izveštavanju o nasilju nad ženama?

Kada je o izveštavanju o nasilju reč, na prvom mestu je senzacionalizam i način na koji se izveštava o nasilju, što ima minimum dve loše posledice. S jedne strane, obnavlja se ta ideja da je žena sama zaslužila nasilje i prebacuje se odgovornost na nju. S druge strane, ugrožava se bezbednost ne samo žene o kojoj se izveštava, već i svih drugih žena koje preživljavaju nasilje, jer ih to demotiviše da prijave nasilnika. To se najčešće radi kroz objavljivanje ženinih ličnih podataka i kopanje po njenom  ličnom profilu na društvenim mrežama kako bi se ona diskreditovala jer nije „savršena žrtva”, tzv. istraživaško, a, zapravo, lešinarsko novinarstvo. Sada, kada bismo otišli na trafiku i kupili deset novina, našli bismo bar tri takve vesti što je poražavajuće i zabrinjavajuće.

Ti si i sama prijavila nasilje, kakav ti je stav po pitanju reagovanja institucija? Da li vidiš neke pozitivne promene?

Vidim pomak, u smislu da su doneseni neki zakoni, na primer, sada postoji obavezno udaljavanje nasilnika, što nije bilo onda kada sam ja prijavila nasilje, ali, na svu sreću, nisam ponovo bila u toj situaciji da bih mogla da poredim. Ono što se i dalje pitam je da li je moje iskustvo, koje je bilo jako negativno, rezultat pojedinaca koji nisu radili svoj posao ili rupe u sistemu kome životi žena nisu prioritet. Verovatno je kombinacija oba. Ono što je bitno je da sam ja odmah prijavila nasilje iz straha za sopstveni život, ali ne mislim da svaka žena mora po svaku cenu, čim se nasilje desi, da ga prijavi, inače će nam ispasti iz okvira „savršene žrtve” i odgovornost za nasilje ćemo prebaciti na nju, umesto na nasilnika. Mislim da je dolazak do tačke u kojoj nasilje prijavljuje proces i da bi uopšte došlo do prijavljivanja, neophodno je da žena ima podršku okoline podjenako kao i podršku institucija. Ja sam imala podršku svojih roditelja, međutim, tu sam zaista izuzetak, mahom žene nemaju podršku ni svojih porodica, a pogotovo ne šireg društva koje će reći da jedan šamar nije nasilje i pa što si morala da mu odgovoriš, što nisi skuvala ručak koji je tražio ili šta god.

Jednom prilikom si pričala o situaciji kada ti je na stranici neko poslao da je žrtva nasilja, a onda memom podrugljivo odgovorio da je u pitanju šala. Opet, rekla si da i na drugim nalozima nekada dobijaš i možda gore stvari. Da li te to obeshrabruje, izaziva bes ili nešto treće?

Drugačije je kada mi se to desi na profilu Feminizam iz teretane, gde stojim svojim imenom i prezimenom i gde je relativno lako naći gde radim, ne nužno gde živim, ali, opet, nije nemoguće doći do mene i kada mi se desi na nekom drugom kutku na internetu gde sam anonimna. Na FIT profilu i dalje nisam imala otvorne pretnje koje bi me navele da se zabrinem za svoju bezbednost, ali sam imala situacije kada su mi u inboks slali neke desničarske, fašističke grafite, ali to nisam shvatala ozbiljno, iako je možda trebalo, jer nije toliko različito od onoga što mi se dešava u stvarnom životu. Moja persona na internetu nije toliko odvojena od one u stvarnom životu. Na drugim nalozima koje koristim na društvenim mrežama sam anonimna i jako mali broj ljudi zna da sam to ja. To su ljudi kojima verujem i koji su takođe anonimni. Tada te poruke koje mi stižu ne shvatam lično, već ih tumačim tako da je to što radim neophodno, čim izaziva takve reakcije. Naravno, to govorim iz jedne privilegovane pozicije gde sam anonimna, ali to ne znači da druge žene koje to rade pod svojim imenom i prezimenom ne doživljavaju najrazličitije oblike nasilja i da njihov strah nije dovoljno stvaran i opravdan. Naročito su ranjive žene koje su vidljive u javnosti i koje preispituju društvo u kome živimo, kao neke moje koleginice novinarke koje su dobijale otvorene pretnje i bile doksovane, odnosno, objavljivani su njihovi lični podaci. Drugim rečima, mislim da to zavisi od pozicije – ako si u zaštićenoj poziciji, ako si anonimna, to te motiviše, ali ako nisi i ako si izložena, te pretnje nisu ništa drugačije od toga da i neko na ulici priđe i kaže različite uvrede i pretnje.

Slogan tvoje stranice je Kome smetaju jake žene, pa, kome smetaju?

Smetaju patrijarhatu i svim onima koji žene ne smatraju ljudima, već nekom vrstom alata i objekta za zadovoljenje svojih potreba. Smetaju onima koji žene ne vide kao ljudska bića koja imaju emocije i stavove i svoja tela. Njima smetaju jake žene, jer će im reći NE  – jaka žena će te pozvati na odgovornost, reći će da je to granica koju nećeš preći.

Da završimo u optimističnom svetlu – na koji način bi motivisala žene da treniraju?

Rekla bih im da treniraju za sebe i mislim da je to prvi korak – osvestiti da je trening dobar za tebe, za tvoje telo i iz te perspektive i jeste investicija u našu budućnost i što zdraviju starost. Ovo kažem jer sam i sama išla u teretanu pre nekoliko godina kako bih drugima bila lepa, zgodna i da bi drugi odmarali oči na meni. To je pogrešna motivacija, jer te neće održati, takav trening neće biti dobar za tebe, jer kada je trening baziran na frustraciji i nezadovoljstvu ti nećeš slušati svoje telo, već šta ti drugi govore. U tom smislu, svaka od nas treba da počne da trenira da bi bila zdrava, ali i da bi upoznala svoje telo, osnažila se fizički, ali i psihički kroz sva ta saznanja o sebi. To je feministički pristup treningu koji je baziran na ljubavi i poštovanju sebe i svog tela.

Fotografije: Jelena Simeunović
Ton: Marko Đukić, Digimedia

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *