fbpx
ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera |

Galeb Nikačević: Pretpostavka je najveći problem novinarske profesije

Razgovarali smo sa Galebom Nikačevićem o njegovom karijernom putu, podkastu kao formi, ali i o muzici i književnosti

3. June 2020

Svaki čovek u životu ima jedan vrlo težak trenutak, to je trenutak kada se sretnu dve osobe, osoba koja si postala i osoba koja si želela da postaneš

Iako je podkast novinarska forma koja je sve više prisutna širom sveta,  u Srbiji je bilo potrebno vreme da zaživi. Poslednjih godina svedoci smo mnogobrojnih pokušaja da konzumiranje sadržaja na taj način dopre do što šireg broja ljudi i postane njihova navika i praksa da se i tim putem informišu i slušaju autorske emisije najrazličitjeg sadržaja. Međutim ni u obrazovnim institucijama na katedrama za novinarstvo, ona i dalje nije pronašla svoje mesto, zbog zastarelih akreditacija ili pak starijeg obrazovnog kadra.  

U decembru 2019. godine, već dobro poznato lice među novinarima i voditeljima – Galeb Nikačević, objavio je svoju prvu emisiju u kojoj je ugostio mladog filozofa Srećka Horvata, obznanivši tada da je pokrenuo svoj podkast pod nazivom Agelast, koji od tada jednom nedeljno kači na YouTube kanal, ali i na platformu Podkasti.rs.

Iako sebe ne smatra novinarem, Galeb je već dugo u svetu novinarstva – kao nekadašnji voditelj MTV-a, novinar i autor nekolicine dokumentarca za Vice, da bi od nedavno postao i jedan od urednika Noiz-a.

Kako je „najstarija priča na svetu mit o potrazi”, čime i počinje opis Agelasta,  bili smo radoznali da ovog puta krenemo u potragu i otkrijemo kako je tekao Galebov razvojni put, kao i da ga pitamo za njegovo mišljenje o muzici, književnosti, ali i medijima.

Bio si i deo kampanje srce na hejt i govorio o diskriminaciji zbog boje kože. Kako si doživljavao diskriminaciju odrastajući i koliko je ona uticala na tebe ili nije?

Galeb Nikačević: Kampanja je zapravo prirodni nastavak onoga što sam zapravo ja. Nikada ranije nisam bio deo neke komercijalne kampanje, iako je ova nažalost ukinuta. Bez obzira na to, ovo je bio prvi put da sam radio bilo kakvu komercijalnu stvar, i onda mi je bilo kul da učestvujem, zato što je imala tu notu društveno korisne svesti. Na kraju dana verujem da stvari mogu da budu komercijalne i korisne istovremeno.  Pored mene učestvovali su i Andrijana Vesović (Zombijana) i Nemanja Radičević, pa je svako od nas doneo nešto svoje u tu priču. Kada je kreiran scenario učestvovali smo sa način ličnim inputima –  elementima iz našeg života, što je celokupnoj kampanji dalo intiman ton koji inače nedostaje takvim kampanjama  i dao joj notu stvarnosti i iskrenosti.

Tako da ona svakako nosi jedan deo osećanja koje sam nosio sa sobom tokom odrastanja, koje danas u velikoj meri nije deo mog života, zato što sam ga prevazišao, a ne zato što je prestalo da postoji. Samo sam ja prestao da primećujem jer sam ja uspeo kroz tu neku borbu da se uzdignem iznad tih stvari, ali znam da postoje klinci u nekim formativnim godinama, danas koji prolaze kroz ko zna šta i to online, jer to je sada jedna potpuno nova sfera ljudskog postojanja za koju mi moramo da formiramo novu psihološku konstituciju  da bismo mogli da razumemo šta je to što se odvija i koje su dalekosežne posledice zapravo online nasilja, diskriminacije, itd

Mislim da je jako važno da se o ovakvim stvarima priča, da se ta diskriminacija i nasilje  komunicira, zato što vrlo često, a to znam kroz lično iskustvo, diskriminacija može da primi mnogo pojavnih oblika o kojima mi ne znamo puno, diskriminacija može da postoji a da je mi čak ni ne prepoznajemo, možemo mi da budemo ti koji diskriminišu a da toga nismo ni svesni, isto važi i sa nasiljem.

 I onda prepoznati zapravo prvo te matrice, prepoznati to ponašanje, govoriti o njemu ali bez upiranja prstom perse, nije poenta u tome, ona diskriminacija i nasilje koji su na prvu loptu prisutni i prepoznatljivi je zapravo ta koju mi svi znamo, ali postoje mnogo dublje i perfidniji i nijansiraniji aspekti diskriminacije i nasilja koji se ne prepoznaju zapravo tako lako. I vrlo često možemo i mi sami da se nađemo u poziciji agresora ili onoga ko diskriminiše a da to ne znamo. I ono što sam ja probao da uradim kroz kampanju “Srce na hejt” jeste da komuniciram te stvari, da otvorimo nekako područje, gde može otvoren dijalog da se vodi na tu temu.

Osim što si novinar, urednik, tokom godina postao si i javna ličnost. Koliko je to uticalo na tvoju karijeru i da li ti je promenilo život na bilo koji način?

Trudim se da sebe ne doživljavam kao javnu ličnost, ali se to nekako vremenom menja zato što me nužnost primorava. Počeo sam da hvatam sebe da povlačim ručnu kočnicu iz straha šta će neko da kaže, pomisli ili gde to može sutra da završi. Kada počneš  te stvari da radiš onda to znači da si podsvesno već priznao sebi da si javna ličnost i da tvoje ponašanje može da odjekne u javnosti na ovaj ili onaj način. To je mač sa dve oštrice – sa jedne strane nudi ti određene povlastice i beneficije u životu, a sa druge strane to nosi određenu odgovornost. 

Veoma rano si se opredelio za karijeru novinara – zbog čega? Kako je došlo do tog izbora?

Novinar je veoma problematičan pojam, sa obzirom da sebe nikada nisam doživljavao kao novinara. Povremeno se očešem o novinarsku profesiju po stvarima koje sam radio, ali nisam ja nikada bio zaista novinar.

Radio si na MTV ADRIA, koliki je izazov bio raditi za tako veliku televizijsku stanicu?

MTV je sa aspekta rada vrlo sličan kao i VICE i drugi međunarodni brendovi za koje sam radio mahom honorarno. Svi veliki brendovi su uglavnom zapadni i većina dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država i dosta su jaki u zapadnim razvijenim zemljama koje su istovremeno i velika tržišta, kao što je Engleska, Nemačka, Francuska… Kada dolaziš iz Srbije ili kako to zapadnjaci vole da zovu Adriatic region, odnosno prostor bivše Jugoslavije,  nisi baš toliko vrednovan kao osoba. Komunikacija je uglavnom jednosmerna – komuniciraju sa tobom uglavnom kada im nešto treba, ali kada tebi nešto treba, ta komunikacija može i ne mora da se desi. Tvoja pozicija nije toliko značajna bez obzira na to šta je proizvod, tvoje govorno područje nije nikome zanimljivo. Moraš da daš 110% posto sebe da bi bio primećen od strane njih.

Sa druge strane još jedan od izazova koje sam imao je srpski pasoš, jer kad god se radio neki projekat, dobijali smo ponudu da bukvalno dan za dan odemo u London na neki sastanak, a nismo bili u prilici da to ispunimo, jer Srbija u tom trenutku nije bila u Šengenskom režimu. Tako izgubiš projekat i priliku za neko dalje napredovanje.

Jedina privilegija koju nosim kao lepa sećanja na period rada na MTV-u je bilo to što smo imali putovanja na dodele MTV nagrada, i to smo kao zaposleni na MTV-u imali „triple A excess”, pa sam imao priliku da veče provedem u bekstejdžu sa Snup Dogom, Bijons itd.

Kako bi uporedio tadašnju poziciju muzičkog novinarstva u Srbiji i sada?

Odgovor na ovo pitanje ja jako komplikovano i dugo, ali pokušaću što kraće da odgovorim na njega. Da bismo mogli da razumemo pojam muzičkog novinarstva, morali bismo da razumemo muzičku industriju. Da bismo mogli da smestimo muzičko novinarstvo na mapi te muzičke industrije morali bismo da opišemo taj krug oko nje i da objasnimo nju samu, a naša muzička industrija je, nažalost, praktično nepostojeća. Kada je MTV bio prisutan ovde, to je bio osnovni problem, kako predstaviti regionalno relevantnu muziku, i šta je to? U to vreme nisu postojali trenutni muzičari na našoj sceni kao što su, Buba, Džala, Rasta, Coby – nešto za šta možeš da kažeš da je realno regionalno popularno. Ti modeli se još uvek nisu razvili zato što se tehnologija i mindset još uvek bili nerazvijeni, kao ni samo društvo da bismo mogli da pravimo te spojeve. Muzika je sa sobom nosila tu klauzu vrednosti, dok je danas savršeno normalno da se estradne ličnosti kombinuju sa reperima i prave taj neki trep folk.

Zbog sukoba koji su bili na ovim prostorima pre tog vremena, takvi klinci nisu postajali, i sva muzika je bila normativna, i onda nisi mogao da kažeš da slušaš i narodnjake i rep i pop i da je sve to kul. To nije bilo kul. I onda se postavljalo pitanje, ako pravimo listu šta onda stavljamo na tu top listu? Da li stavljamo nekoga ko je realno popularan kao što su neki narodni pevači i pevačice, ili stavljamo ono šta mi mislimo da treba da bude? Sa aspekta muzičkog novinarstva je to bilo izuzetno izazovno u to vreme i nažalost jalovo.

Kako si počeo da radiš za VICE i kako je izgledao rad u ovom mediju?

Imali smo sreću da je na početku, ekipa koja je radila u VICE-u, stvarno pripomogla da se na neki način osveži medijsko tržište – uveli smo neku novu perspektivu, osvetljavali  postojeće probleme iz novog ugla i razbijali tu medijsku matricu. Ali, naravno, kada ideš tim novim putem izgubiš se – nisi putovao ako se nisi izgubio – i iz tog razloga smatram da je tu bilo puno promašaja, kojekakvih krindževa, ma svega i svačega, ali je bilo i stvari koje su dobro ubadale metu. Ako ćes se baviti ovom vrstom posla moraš da budeš psihički spreman na ispad koji potencijalno može da se desi, na komentare koje će ljudi da ostavljaju, na način na koji će ljudi pričati o tebi i slično.

Kako si došao na ideju da počneš da radiš svoj podcast?

Što se tiče ideje, nema tu idejno posmatranog ničeg novog i kreativnog. Podkast je prosto globalno nov medijski format i najbrža rastuća medijska grana na svetu. U poslednje tri, četiri godine je eksplodirao i promenio medijski pejzaž. Tako sam se samo zakačio na novi trend. Nažalost, ne mogu nikakve zasluge da uzmem za to. Ali, na srpskom tržištu,  podkast je jako nov. U januaru 2020. godine u Sjedinjenim Američkim Državama je bilo 800 hiljada aktivnih podkasta sa novim epizodama, dok je u Srbiji u tom trenutku bilo recimo šest aktivnih podkasta.

Posmatrano iz lokalnog tržista ja sam sa mojim podkastom nešto apsolutno novo, ali posmatrano iz ugla podkasta kao formata ja sam samo još jedan podkaster.

Podkast nudi društvo, ali i intimnost i atmosferu, što ostali formati ne nude. Kroz strogu formatizaciju tradicionalnih medija ta vrsta opuštenosti je potpuno nestala i shvatili smo koliko nam nedostaje tek kada se pojavio podkast kao format.

Svaki svoj podkast započinjes citatom iz neke knjige – kako si došao na tu ideju?

Ja sam ljubitelj pisane reči. Jednom prilikom je profesor na fakultetu  konstatovao da sam stariji od kolega iz moje grupe i pitao me odakle to da sam se odlučio za književnost, jer posmatrajući iz poslovnog ugla uglavnom su ljudi mojih godina tada upisivali fakultete koji imaju neku praktičnu primenu u životu, a književnost to baš i nije. Bio sam tada iskren i odgovorio mu da ne znam jer zaista nisam imao ideju, na šta mi je on  rekao : „znam ja, spašavate se”. To je bio trenutak u kojoj je bilo zaista istine.

 Čitanje je jedan intiman proces, koji je u potpunosti nestao iz javnog diskursa. O knjigama se ne govori, nema ih nigde, pominju se isključivo ukoliko neko dobije neku izuzetnu nagradu. Knjige dođu u žižu javnosti samo kada je neki politički skandal ili kada se koriste za neko interno blaćenje i prepucavanje. Sa druge strane ljudska potreba i dalje ostaje ljudska potreba. Probao sam da pronađem način kako bih mogao suptilno, nenametljivo da uvedem knjigu, a da ona ima nekakve veze sa gostom, da bude nešto što je nekakav nepresušni izvor, što može svaki put da bude drugačije, da se ne ponovi. Sa druge strane,  dobar je šlagvor za razgovor, a sa treće – možda si zainteresovao osobu koja te sluša ili gleda za neko određeno štivo.

Koje knjige bi preporučio mladima? Možeš li da izdvojiš neke naslove koji su uticali na tebe u mladosti?

Postoji mnogo naslova koji su uticali na mene u mladosti. Zavisi o kojoj životnoj fazi govorimo. Kada sam bio klinac, jurio sam neke klinačke naslove – možemo da počnemo od stripa, jer je kod mene sve počelo sa stripomi sa ranim knjigama kao što su „ Dečaci Pavlove ulice“, „Orlovi rano lete“… Prva knjiga koju sam sam uzeo i pročitao je bio roman „Jahač bez glave“ Tomasa Majna Rida, posle toga je bio „Frankenštajn“ i onda sam ušao u celu tu sferu književnosti. Kako sam bio stariji, otkrivao sam polako Tolkina, ali sam se kratko zadržao na toj epskoj fantastici i potom sam skrenuo putem naučne fantastike i tu su mi bili favoriti Stanislav Lem, braća Strugacki.

U svojim buntovnim godinama sam počeo da čitam Oskara Vajlda, Bukovskog – sve isto što i svi otkriju sa šesnaest godina, dok sam kasnije u dvadesetim godinama sam ušao u tu „intelektualnu“ fazu i počeo da čitam Kamijevog „Stranca“, Serena Kjerkegora, Hermana Hesea,  a onda što si stariji sve se više vraćaš klasicima. Kreneš da se vraćaš na neke knjige koje si kao klinac imao obavezu da  pročitaš kao lektiru i tek tada shvatiš lepotu tih umetničkih dela i njihovu dubinu i počneš drugačije da ih doživljavaš. Tek tada zapravo počneš da se oslobađaš tih stega šta je kul, šta nije kul, šta je pametno, šta nije pametno i počinješ da ispituješ ko si i šta si i otkrivaš naslove koji ti suštinski odgovaraju.

Kako biraš goste za podkast?

Zavisi, nekada bude nešto aktuelno, recimo kao što se desilo sada sa KRIKOM. Objavili su veliku priču o sprezi mafije, vlasti i huligana, pa je bilo prirodno da pozovem Stevana Dojčinovića. Nekada sam fasciniran nečim privatno zbog čega i pozovem određene osobe, znajući da nisu gostovale nikada ni kod koga, a imaju dosta fascinantne price. Nekada razmišljam o tome da bismo trebali da dobijemo drugi ugao i ličnost neke užasno poznate osobe koju niko nikada nije pitao takve stvari. Evo na primer Dojčinović ima puno intervjua svuda online, ali ga niko nikada nije pitao kako si, i to su ta pitanja koja možeš da postavljas u podkastu, i u stvari ta pitanja  stvaraju tu neku vrstu intimnosti.

U suštini gledam da to budu ljudi koji imaju šta da kažu, ili koje sam ja prepoznao kao ljude koji imaju šta da kažu.

Šta je izazovnije – raditi intervju sa nekim koga poznaješ ili sa nekim sa kim se prvi put upoznaješ tokom intervjua?

Zavisi šta je tema i kako želis da je obradiš. Na primer Leri King je čuveni novinar i poznat je po tome da se on nikada nije spremao za intervjue. Njegov koncept je bio – što manje znam o gostu to bolje, jer ću sve onda da ga pitam kada se budemo videli.

Neke stvari je najbolje saznati kroz intervju jer nose neku autentičnost, a nekada to što se poznaješ dobro sa sagovornikom  može da bude veliki problem,  jer će vam se previše toga podrazumevati u razgovoru što se slušaocu ili gledaocu ne podrazumeva i onda vas neće pratiti. Suviše ćete postati hermetični, zatvoreni za ono što bi trebalo da je javno , pa je onda najbolje kada te propituje neko ko ne zna ništa o tebi, jer na taj način te iskreno pita stvari koje se tebi u životu podrazumevaju. Prijatelj to ne bi radio na taj način, pa bi samim tim bio niži kvalitet razgovora. Sa druge strane ako je osoba koja je mega poznata, o kojoj svi znaju sve – šta ti novo možeš da doprineseš? Ono možeš je da  osvetliš karakter te osobe na jedan nov način Ako radiš neki intervju koji je specifičan, moraš da se prirpremiš, da se upoznaš sa radom osobe koju intervjuišeš. U suštini sve zavisi od okolnosti do okolnosti i to je nešto što moraš da proceniš unapred.

Koja je budućnost medijskog sadržaja – kakvi formati misliš da će biti popularni?

Čovek koji zna odgovor na ovo pitanje je budući milioner. Toliko je društvo nepredvidivo danas, njegova kretanja takođe. Šta važi danas ne mora da bude sutra. Držati  ruku na pulsu kulturnog zivota je užasno važno, što znači da moraš da budeš u tokovima i da pratiš. Ali, da predvidiš unapred –  to je nemoguće.

Ono što mogu da pretpostavim jeste to da stari formati neće preživeti ovaj tehnološki razvoj i da ne mogu da nastave na ovaj način da funkcionišu. Ne možemo da gledamo 30 godina reprizu Srećnih ljudi, jer to ne može da funkcioniše. Takođe,  gruvanje tradicionalnog narativa koji se kod nas forsira je nešto što je globalno posmatrano odavno mrtvo. Mi, zapravo, samo kaskamo za svetskim trendovima. Ono što je aktuelno u svetu, kod nas će biti aktuelno za nekoliko godina i onda što se tiče kreativnog procesa ne moramo da budemo mnogo pametni –  dovoljno je samo da pratimo svetske  trendove i da probamo samo da ih implementiramo kod nas, dve, tri, pet, godina kasnije.

Jako je teško govoriti o budućnosti srpskih medija zbog uske sprege medija, vlasti i kapitala. Mi smo malo tržište na kome postoje klanska organizovanja  u kojem je vrlo mali broj profesionalaca i još manji broj slobode izražavanja i kreiranja sadržaja, u kojem se tržišno posmatraju stvari. Dakle poenta je kako što brže i lakše doći do novca i u našim medijima nema toliko prostora  za nekoga ko ima neku viziju, slobodu, neobuzdani duh inovacije. Mi samo treba da se trudimo da budemo što više autentični, pa da određenim formatima damo lokalni šmek.

Koje ti medije pratiš, domaće i strane, kako se informišeš?

Pratim podkaste, Netflix, HBO. Ne pratim ni jedan medij, konzumiram isključivo online. Pratim ljude, koji prate dobre stvari, to je moj filter i onda ukoliko me zanima politički komentar, pratim Dejana Ilića iz Fabrike knjiga, Peščanik, neke ljude koje poznajem i čijem ukusu, sudu, i mišljenju verujem.  Kada oni objave nešto, to onda pročitam i ispratim i na taj način sam negde u tokovima.
Pratim puno dokumentarnog sadržaja, ali podkasti su mi broj jedan trenutno. Svaki slobodan trenutak koji mogu da iskoristim, provedem u slušanju nekog podkasta. Trenutno slušam NPR podkaste, Book fight, BBC Radio, BBC Radio 4 books and authors, Book review (New York Times).

Koji bi savet dao mladim novinarima koji tek sada započinju svoje karijere?

Reputacija novinarstva je trenutno na najnižim granama koje postoje kao profesija. Spinovi, savremeni mediji, prekarni rad tj. rad u kome nema budžeta i vremena za istraživanje su novinarstvo kolokvijalno pretvorili u papazjaniju. Ljudi moraju da znaju da ti ljudi koji su u medijima nisu nužno novinari. Oni se ne bave novinarstvom. Novinarstvo nije profesija, novinarstvo je poziv. Ukoliko želite da budete novinari, morate da budete spremni da investirate vreme i svoje živote u to, jer se novinarstvo nažalost jako teško nagrađuje. Biti dobar i priznat  novinar je jako teško. Veliki broj dobrih novinara su ljudi čije ime i prezime ne znamo.

Postoji mali broj ljudi koji predstavljaju mladima primer dobrog novinarstva, a to je na primer ekipa iz KRIK-a. Oni su primer kako bi trebalo da izgleda mlado i savremeno novinarstvo.  Strašno je važno da se razvije skeptični način razmišljanja. Ni jednom izvoru informisanja ne treba nikada verovati apriori. Sve što čuješ dovedi u pitanje i nemoj da uzimaš zdravo za gotovo.

Dakle moj savet mladima bi bio – nauči da postaviš pitanje, nauči da proveriš izvor, i treća stvar bi bila, znaj – ne pretpostavljaj. Pretpostavka je najveći problem novinarske profesije. Sve što misliš da znaš a nisi siguran nemoj da objavljuješ.  

Autorka teksta: Tatjana Sedlaček

Fotografije: Dušan Petković

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

1 Comment

  1. Sonja

    BRAVO TATJANA! Odličan intervju

    Reply

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *