Hani Domazet: Vjerujem u promjene isključivo u mikrosituacijama

Film Tina&Sendy mlade rediteljke iz Hrvatske Hani Domazet predstavljen je beogradskoj publici na Festivalu autorskog filma, u okviru selekcije Hrabri Balkan. Tina&Sendy je snolika priča o dve devojke koje se upoznaju na kastingu za porno film, provode zajedno ceo dan i noć i bivaju suočene sa silom koja će testirati njihovu povezanost. Ovo delo veoma upečatljivog filmskog izraza zapravo je metafora neravnopravnih odnosa moći između muškaraca i žena. Poigravajući se sa različitim žanrovima i konvencijama, autorka nam donosi snažnu priču o ženskom prijateljstvu i solidarnosti.

Sa Hani razgovarali smo o filmu, osvešćenju pojedinca, značaju lične inicijative, današnjim uslovima u kinematografiji...

 

Tina&Sendy je zapravo metafora neravnopravnih odnosa moći između muškaraca i žena. Kako si došla na ideju da ovu temu obradiš referišući na pornografske filmove?

Tražila sam temu za dokumentarni film i naišla na jednu porno glumicu Tinu Blejd, koja je zapravo jedna krhka, introvertirana osoba, ničim ne asocira na to zanimanje. Međutim, kako ona tako nježna i plaha nije mogla nosit priču kao protagonist, onda sam je samo inkorporirala u ovaj film. Ona je jedina prava porno glumica u filmu i od nje je sve krenulo.

Kad mi je ona prepričavala iskustva sa filmskih setova, shvatila sam da su stvari koje ona priča ako makneš sam čin seksa identične sa iskustvima koje slušam od svojih frendica koje su glumice, to mi je u startu bilo zanimljivo kao fakat i onda sam tretirala film na taj način.  Konvencije su preuzete iz pornografskih filmova, muška osoba vodi razgovor i dominira, ali mu nikada ne vidimo lice. Međutim, iako se on ne vidi, osjeća se koliko jak utjecaj ima na te žene. One nisu solidarne međusobno i ne drže si leđa, a ni same ne znaju zašto se to točno događa.

Gledatelj bi okolnim putem trebao shvatit da je to zapravo radi muškarca, on je jednom rekao nešto što je kasnije utjecalo na njihove živote. Tako ja percipram feminizam, mislim da ti nesolidarnost podlo uđe u krvotok i svakodnevnicu, a to se događa veoma postepeno. Tako da sam u tom razdoblju imala lične potrebe da se bavim ovom tematikom.

Dakle, u filmu je žensko telo izloženo, objektifikovano, pasivno, dok je muški ideal moćan i aktivan. Da li je film kritika dominantne slike žene u masovnim medijima i umetnosti?

Apsolutno, to je bila intencija. Imam veliku empatiju prema svakom liku u filmu i nisam slučajno izabrala karaktere poput njih dvije. Oko sebe sam gledala dosta jakih žena, ali kad vidiš suprotno to te potakne, pogotovo kad neku osobu voliš, cijeniš i želiš joj pomoći. To je bio moj osobni obračun i moja osobna škola, nježan način da ukažem na ovaj problem.

U pornografiji postoji ista vrsta intervjua poput ovog u filmu, oni se obično završavaju neugodnim seksom. Vrlo sam se striktno želela držati toga da intervju stane u trenutku kada bi potencijalno moglo doći do seksa, inače bih prešla u žanr pornografije.

Što se tretiranja tijela tiče, namjerno su postavljene na bijelu pozadinu kako bi sve djelovalo medicinski i sterilno, nipošto nisam želela da njihova tijela i kretanje budu seksi.

Da li na kraju filma junakinje pokazuju znake osvešćenja?

Da, apsolutno Tina. U poslednjoj sceni, ona ostaje sama, u njoj se dešava osobno buđenje, naravno to je dugotrajan proces, ne bih mogla reći da je odjednom osvještena, ali neka se promjena tu dogodila. Na kraju krajeva, ona i ne ode, sam kraj je neizvjestan, ostavljena je nada.

Korišćen je treš od muzike, pjesma Gigi D’ Agostino- a, volim evidentno treš stvari, riječi te pjesme su naivne, upravo onako kako treba bit. Neki gledaju na film kao priču o djevojci koja je za dlaku izbegla tešku pornografsku industriju. Apsolutno funkcionira i na toj razini, ako gledaš samo kroz tu prizmu da su to dvije djevojke u porno industriji, činjenica je da žene uglavnom više učitaju, ova tematika im je bliska.

Šta je po tvom mišljenju adekvatan način edukacije žena koje poput tvojih junakinja nisu svesne tlačiteljskih odnosta u okviru sistema?

Generalno vjerujem da se čovjek mijenja isključivo i samo u mikrosituacijama. Susret sa tom porno glumicom je značajan i za mene i za nju, u smislu nekakvog rasta i međusobnog razumijevanja vrlo različitih osoba. Promjena što se nje tiče će prije nastat ako ju ja upoznam sa svojim prijateljicama koje su radiklano drugačije.

Mikrosituacije su puno korisnije u smislu osviješćenja. Film može samo učvrstiti određene stavove koje imaš u startu. Ali ja kao osoba, a ne kao redateljica, mogu nešto promjenit.

Koliko je onda danas zadatak filma da bude angažovan i da se bavi značajnim društvenim pitanjima?

Mislim da film nema toliku moć, filmovima koji imaju socijalnu tematiku često se pridaje previše važnosti u smislu da će oni nešto radikalno napravit. Ako pričamo o društvenom i političkom utjecaju važniji je redatelj kao osoba, šta on zapravo radi van filma i ta njegova preokupcija koja onda u životu djeluje u mikrosituacijama, puno više nego samo djelo.

Jednom sam napisala scenarij za dugometražni film koji je za temu imao emigrante, dobila sam novce od fonda za razvoj. U to vrijeme filmovi na tu tematiku nisu se toliko radili, a to je bila moja osobna priča jer sam bila emigrant u Njemačkoj. Kada sam shvatila koja se količina filmova na tu tematiku počela radit ja prosto nisam mogla, to mi je bilo licemjerno.

Nekako sam se loše osjećala, iako sam do tada predano radila na scenariju u jednom trenutku sam samo prelomila i odustala. Tako da imam dosta oštar odnos prema tome zato što mislim da takvi filmovi prolaze na fondovima, onda ih na festivalima gledaju ljudi koji su educirani, a to je jedan uzak krug evropskih filmaša i ljubitelja filma.

Film je izuzetno stilizovan, možeš li da nam kažeš nešto više o načinu na koji je sadržaj povezan sa formalnim i estetskim aspektima?

U ranoj fazi pripreme sam odlučila, a zatim razradila sa svojom direktorkom fotografije Dinkom Radonić, da ćemo koristiti te dvije „zabranjene“ boje. Prirodno volim roze i mislim da je dugo bila na neki način marginalizirana, a kao kontrapunkt roze uzela sam crvenu. Odlučila sam da će jedna imat roze, druga crvenu kosu, pa smo tako krenuli tretirat kostime, scenografiju i svetlo do samog kraja.

Generalno me ne zanima sušti realizam, mislim da ima puno takvih filmova i da ih drugi redatelji sjajno rade, ali ja ne razmišljam u tim terminima. Vjerovatno da će mi i naredni filmovi biti blago stilizirani, volim tu djevojačku poetiku i čak ples po rubu sa nekim blagim neukusom. Mislim da prvo moraš imat dovoljno ukusa da bi se mogao igrat sa tim, isto kao i sa ovim pornografskim konvencijama.

U svakom slučaju stilizacija mi je došla prirodno jer su porno glumice često nadrogirane i to je neko stanje uma koje ne bi bilo realistično ako ćemo i kroz likove gledat, a ne samo moje preferencije.

Na koji način si birala glumce i kako je tekao rad sa njima?

Glavne glumice su Tihana Lazović i Sanja Milardović, one si mi kolegice i njih dvije su mi sjajan spoj. Mislim da uvijek negde podsvjesno biraš glumice koje te tipski podsjećaju na tebe. Obje su ful talentirane, ali Tihana je i ranije imala nježne, krhke uloge, pa za nju ovaj karakter možda nije predstavljao neki ogroman izazov.

Sanja je privatno jako drugačija od ženske koju tumači, u ovom kratkom filmu je napravila ogroman trud i vrlo se odmaknula od personalnog habitusa.


Da li je po tvom mišljenju teško izbeći stereotipizaciju rodnih uloga na filmu, u smislu prikazivanja nagog tela i seksualnog čina?

Današnji evropski filmovi ženskih autorki su jedino područje gdje to ne osjećam, što je jedan vrlo uski spektar. U Blue is the warmest color sam na primer u scenama seksa to doslovno osjećala. Mislim da se redatelj maksimalno potrudio, ali malo kada muškarac može radit dobre ženske likove poput Bergmana recimo. Isto tako bih i ja lošije radila muške likove, nužno ti je ipak utkano to što si cijeli život.

Na koji način si se ti lično nosila sa situacijama kada je tvoj glas bio manje relevantan zato što si žena?

To je bio dugotrajan proces shvaćanja uopće jer ja nisam odgojena tako da moj glas nije važan. Prva vrsta spoznaje mi se dogodila na Akademiji zato što je na Filozofskom odnos prema muškarcima i ženama puno ravnopravniji.

Osjetila sam da kad pišem muške likove kod profesora scenaristike bolje prolazim, tako da  mi se dogodio momenat shvaćanja da sam dugo vremena po difoltu razmišljala u terminima muških likova i da su drugi ljudi to poticali, ali sve to bilo je vrlo nefašistički. Bilo je tu nekih fakat ružnih situacija, kada sam na fakultetu napravila skicu za  film Tina&Sendy, imala sam irelevantna pitanja na ispitu. Sa tim sam se uvijek nosila sa humorom. Ali kad osjetim neki fašizam ići ću do kraja u raspravu i dobiću tu raspravu sa bilo kojim šovinistom. Stvarno se ne libim toga jer ako se ja neću konfrontiratni sa tim jedan na jedan na smiren i pametan način, zašto bi se taj čovek uopće mijenjao ako mu na to niko nije ukazao.

Prvenstveno žene treba osviještavat, ali i muškarcima apsolutno treba ukazat. Stvar je u tome da uvek treba naći neku granicu, ljudi loše reaguju na pridike i agresivni pristup, treba staloženo i stameno pričat o tome, mislim da se verbalno može svašta riješit.

Reci nam nešto više o sebi, šta je uticalo na tvoj izbor profesije i izgradnju tebe kao rediteljke?

Od kad znam za sebe volela sam filmove i pogledala sve što postoji u videoteci, ali u srednjoj školi dosta mi je bio važan krug ljudi sa kojima sam gledala filmove, razmenjivala diskusije i materijale. Upisala sam Filozofski jer mi se tada činilo da je teorija ipak za mene.

Međutim, onda sam shvatila da želim radit sa ljudima i da me zanima kreativni aspekt. Takođe, zahvaljujući mom ujaku bio je standard da neko stalno snima nešto u kući pre nego što je došla era da svi to mogu, tako da sam se rano navikla na kameru i imam snimljen dobar dio djetinjstva.

Smatraš li da su teorijska znanja koja si stekla na Filozofskom fakultetu uticala na tvoj pristup i način obrađivanja tema u filmovima?

Sigurno da je utjecalo, kad je film tek na razini ideje, prvi impuls mi nikada nije radnja filma, nego filozofski aspekt u kombinaciji sa nekom slikom. Odnosno, uvjek se zapitam zašto me nešto zanima, takođe svi filmovi koji su mi važni u životu promišljeni su do krajnjih granica.

Koji su ti autori, pisci i reditelji bili važni u životu?

Što se književnosti tiče otkriće Tomasa Mana mi je možda bila prekretnica u životu, pogotovo roman Tonio Kreger koji nije toliko poznat kao ostali. Izdvojila bih realismo magico, južnoamerički realizam u književnosti, u to doba shvatila sam da me zanima neka druga vrsta realizma. Zatim prijelaz sa devetnaestog na dvadeseto stoljeće, roman Uz dlaku autora  Joris-Karl Huysmans- a, koji ima nemoralizirajući pristup tipičan za to razdoblje.

Od filmskih autora Kjubrik mi je bio važan u smislu stilizacije i svakog detalja na koji obraća pažnju i Bergman zbog načina predstavljanja ženskih likova. Što se tiče živućih redatelja jako mi je drag Ruben Ostlud, čiji opus pratim od početka karijere do danas, volim poetiku nelagode koju provlači iz filma u film, zatim američki redatelj Piti Enderson koji je relativno mlad i sigurno će još radit.

Kakve su produkcione okolnosti u hrvatskoj kinematogafiji? Da li žene i muškarci imaju jednake šanse da se bave filmom?

Što se filma tiče okolnosti su se radiklano promijenile na bolje šest, sedam godina unatrag, tako da je situacija relativno fer. Međutim, kako se od filma ne može živjet, moraš radit reklame, gdje situacija apsolutno nije ravnopravna.

Definitivno neke muške kolege lakše dođu do te pozicije, tako da kad su novci involvirani ravnopravnost se još nije dogodila, pogotovo zato što je ženama čak i kad dođu do pozicije plaća znatno manja.

Na kojim projektima trenutno radiš?

Prijavila sam sa Antitalent produkcijom novi kratki igrani film. To je snolika drama o dva para koji se pronalaze na otoku i tu se među njima u nekoj vrućini i sparini dešavaju čudne psihološke situacije. Dramaturgija se od neke lijenosti i letargije užasno ubrzava i eskalira do klimaksa na kraju. Zapravo se u filmu bavim pitanjima vjere i vrijednosti dvije generacije.

Dugometražni film na kom radim se zove Prolog, Teksas, ovo je zapravo jedini film koji je polu- autobiografski. Išla sam kod svoje bake u selo Prolog provest neko vrijeme kako bih pisala scenarij. Tu je nastala ideja o ženi koja je odlučila zanijemit i otić živet kod svoje bake. To je vrijemensko putovanje dvije žene iz potpuno različitih dobi, koje treba da premoste jaz i očekivanja, pritom fali ženski lik u sredini, majka o kojoj postoji posebna priča.

Dolje je takva divljina i nekakav okrutni krajolik, mi smo eksponencijalno otišli gore, a vrijeme je tamo stalo. Tako da kad neko dođe iz urbane sredine, to je razlika od zapravo od tristo godina i jedno pet generacija.

Autorka teksta: Ivona Đurić

Autorka fotografije: Vedrana Vukojević (vedrim_oblacim)

Plakat: Dario Dević

Leave a reply