STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com | STIGAO JE NOVI BROJ OBLAKODER MAGAZINA! NABAVI SVOJ PRIMERAK U SVIM BOOKA KNJIŽARAMA, ILI NAM PIŠI NA MEJL oblakodermagazin@gmail.com

Oblakoder merch   |    Newsletter    |    Patreon   |   Antifejk

Ivana Žalac: Ne znamo šta nas čeka, ali nadamo se zabavnim projektima

O arhitektonskom nasleđu, „iskrenim” materijalima, multidisciplinarnosti i starhitektama

16. November 2022

Jedna od najznačajnijih arhitektonskih manifestacija u regionu, „Dani Orisa” organizuje se već 21 godinu pod palicom „Orisa kuće arhitekture”. Tokom godina, dovodili su eminentne svetske i regionalne profesionalce iz ove oblasti. I ovog puta to nije bio izuzetak – posetioci velelepne dvorane Lisinski tokom dvodnevnog programa slušali su arhitektonske inovatore iz Španije, Čilea, Japana, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Lično sam prisustovala drugom danu konferencije, u subotu 5. novembra, te sam imala priliku da čujem predavanja i predstavljanja čileanskih arhitekata Maksa Nunjeza, Sesilije Puge i Paule Velasko, i hrvatskih studija SKROZ i NFO. S obzirom na to da deluju u različitim uslovima (pre svega tržišnim) i da imaju drugačiji pristup arhitekturi, estetici i filozofiji rada, bilo je inspirativno slušati njihova izlaganja. Govorili su o svojim realizovanim projektima – kako privatnim, tkao i onima javne namene, načinima na koje prirodno okruženje utiče na sam objekat, renameni i restauraciji javnih zgrada, te anegdotama i često frustrirajućim momentima koje imaju sa investitorima i izvođačima (ovo poslednje su posebno isticale arhitekte sa naših prostora, jèlte).

Ono što me je posebno zainteresovalo bilo je predavanje Ivane Žalac iz studija SKROZ. Osnovani 2008. godine od strane Margite Grubiše, Marina Jelčića, Daniele Škarice i pomenute Ivane Žalac, dobitnici su brojnih nagrada. Neke od njih su Bernardo Bernardi Udruženja hrvatskih arhitekata, nagrada Ministarstva kulture Republike Hrvatske Vladimir Nazor, a poslednja u nizu i nagrada Viktor Kovačić za najuspešnije ostvarenje arhitektonskog stvaralaštva u 2021. godini.

SKROZ studio ne projektuje objekte samo za ljude, već i životinje. Posebno se izdvaja njihov projekat Kokošvaroš (Chickenville) u Rakovom Potoku blizu Samobora. U pitanju su objekti projektovani za ekološki uzgoj živine, te se posebno moralo voditi računa o strogim uslovima koje propisuje Evropska unija (za razliku od masovnog uzgoja gde su životinje zbijene u ekstremno malim prostorima). Tu je i projekat ekološke farme crnih slavonskih svinja, koji oslikava tradicionalnu stočarsku arhitekturu tog kraja.

Ekološka farma svinja

Od projekata javne namene, izdvaja se gradska biblioteka u istarskom gradu Labin. Kreativnost ovog studija upravo se ogleda u projektima poput ovog – izmeštaju se iz okvira današnjih trendova u arhitekturi. Bibioteku su smestili u fabričke prostorije Pijacale, nekadašnjeg rudnika uglja. Takođe je zanimljiva i njihova prostorna instalacija nastala za potrebe izložbe „Herman Bollé: Graditelj hrvatske metropole“, zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt. Ovom instalacijom su mapirali sve objekte u Zagrebu koje je projektovao/restaurirao Bole.

Sve ovo me je potaknulo na razgovor sa Ivanom.

Razgovor sa Ivanom Žalac | foto Jelena Janić

Koliko je izazovno ostajati pri sopstvenim vrednostima u vođenju jednog arhitektonskog biroa, pogotovo u kontekstu tržišta na Balkanu, sa svim svojim ograničenjima?

Ivana Žalac: Izuzetno je izazovno. Kada smo otvorili ured, imali smo jedan projekt, kojeg smo radili sa kolegama Damirom Gamulinom, Igorom Presečanom i Zvonimirom Kraljem. To je bio jedini veliki projekt koji smo do 2013. godine radili. Ipak, mi smo arhitekti koji su uvijek želeli realizirati svoje projekte. Uhvatili smo se ukoštac sa svim tim klasičnim privatnim investitorima u Hrvatskoj sa svojim nerealnim i nemogućim zahtjevima, koji ni najmanje nisu prijateljski raspoloženi prema arhitekturi. Nismo željeli odustati od naših zamisli, već smo te projekte radili kao da projektiramo javnu namjenu, kao da je prva nagrada na natječaju. U principu, jako puno toga je na vama. Da, teško je, izazovno je ali može se.

Da li vam se pristup projektima od javnog značaja razlikuje u odnosu na privatne projekte? I ako da, koje su razlike, osim onih očiglednih?

Naš proces je uvek školski. Bez obzira bio to javni ili privatni investitor, najprije postavljamo reakciju prema kontekstu na kojem se nalazimo. Zatim gledamo kako riješiti funkciju za koga gradimo, čovjeka, životinju, o kakvoj se zapravo tipologiji radi. Taj nekakav čvrst i doslijedan koncept je nešto što je nama najvažnije. Potpuno se slažem da postoji različita težina između nečije obiteljske kuće ili javnog trga koji generira veću posećenost, koji je bitan za grad. Ipak, u arhitektonskom smislu, zapravo to su isti zadaci.

Kokošvaroš

Kada su u pitanju materijali, koliko vam je bitna primena održivih materijala i kakav odnos imate prema betonu, s obzirom na to da se gotovo uvek posmatra u kontekstu soc-realizma na našim prostorima?

Mislim da su materijali najbolji kada su iskreni, kada su u naravi ono što stvarno jesu. Ako imate kamen, onda on ostaje u svojoj natur izvedbi. Ako imate beton, najljepši je i najdugotrajniji ako ostane u izvornom izgledu natur betona. Tad se gubi taj osjećaj trenda, pomodnosti. Kada su materijali onakvi kakvi bi trebali bit u svojoj naravi, imaju najveću dugotrajanost. Zanimljivo je, u betonu koji ste spomenuli, zadnjih nekoliko godina se taj trend preokrenio – odjednom svi žele imati natur beton.

To je vidno čak i u dizajnu enterijera.

Da, tako je. Iako to kaska za nekakvim strukovnim odrednicama, za onim što bi struka htjela, ipak pomalo dolazi do javnosti.

Kakav je vaš odnos sa arhitektonskim nasleđem? Zanimljivo je da ste radili i instalaciju u okviru izložbe posvećene Hermanu Boleu, tzv. graditelju Zagreba. A opet tu je i to nasleđe brutalizma na ovim prostorima, koje je dijametralno suprotno.

Bez povijesti nema ni mnogo karaktera. Nijedna građevina koja je novogradnja ne može imati onaj karakter koji joj daje patina povijesti. To je naprosto tako. Najljepši je primer Dioklecijanova palača, koja je slojeviti primer nadogradnje tijekom povijesti, tijekom dugo, dugo vremena. Nema ljepšeg zadatka nego ući u jednu prekrasnu historicističnu građevinu i unjeti joj novi sloj, novi život, a ostaviti joj taj njen karakter i dalje. Ta slojevitost daje najbolje rezultate i život.

Urbani okviri Herman Bole

Kako posmatrate filozofski, širi aspekt arhitekture i da li je moguće primeniti ga u svakodnevnom radu?

Ja bih to najviše prebacila na jedan urbanistički aspekt. Jako je teško, pogotovo na ovim područjima Istočne Evrope, nazovimo to tako, upravo zbog investitora koji stalno improviziraju i stalno pokušavaju proći najjeftinije moguće, gdje se kao riješenje ne gleda ono što je najbolje, već najjeftinije… Kada gradite u tako nekom okruženju, ukoliko uspijete ostvariti jedno pitomo urbanističko riješenje koje neće narušiti prostor, ako nije pretjeranih dimenzija, ako nije potpuno izvan konteksta i ako nije pao kao nekakav NLO u prostor, napravili ste veliki uspjeh. Ako uspijete dobiti nekakvu pristojnu arhitekturu, onda je to stvarno jedan veliki plus. Ja bih se zadržala na tom mjerilu koje bi trebalo biti primjereno i mjestu i čovjeku i onda je to velika stvar za arhitekta.

Kako gledate na fenomen starhitekta?

Meni se čini da to ipak pomalo prolazi, da je po svemu sudeći taj fenomen bio na snazi tokom 80-ih, 90-ih i ranih 2000-ih. Nekako mi se čini da je danas previše svega, što je i dobro. Gubi se taj momenat starhitekta; postoji i dalje, ali nije u tolikoj mijeri koliko je bilo prije.

Kako gledate na multidisciplinarnost, odnos dizajna, likovnosti i arhitekture? Da li nekada crpite inspiraciju iz, recimo, grafičkog dizajna?

Da, crpimo inspiraciju iz tih polja, ali mi više volimo uključiti te ljude u naš proces projektiranja – s obzirom na to da se ne smatramo ni dizajnerima, ni umjetnicima. Volimo čut njihovo mišljenje, uključiti ih u projekte, jer se onda stvara cijelovitiji, kompleksniji i kompletniji projekat.

Gradska biblioteka Labin

Šta biste poručili studentima arhitekture i mladim arhitektama koji su tek na početku karijere?

Najbitnije je znati da ništa ne ide brzo, da treba strpljenja i da se ne smije odustati. Ako misliš biti arhitekta, onda se moraš spremiti na to da minimum tri, a i do deset godina mogu trajati realizacije. To je teško, to je ozbiljan maraton, i nema druge. To je je jedini način.

Koji su vam budući planovi?

Trenutno radimo na jako velikom broju projekata, i širit ćemo se kao ured. Več smo našli drugi prostor u koji ćemo se preseliti već početkom sljedeće godine. Evo, ovim putem pozivam studente i mlade arhitekte da nam se jave za radno mjesto, jer trenutno tražimo ljude, proširujemo tim. Ne znamo šta nas čeka, ali nadamo se zabavnim projektima. Upravo radimo na jednom prekrasnom izletištu kraj Petrinje. Napravili smo objekt za krave, čekamo da se izvede, imamo vrlo interesantne projekte koji nas čekaju i u izvedbenom su procesu. Sve u svemu, ispred nas je jedno vrlo zanimljivo razdoblje.

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *