Sinoć sam u sred noći probala da uđem u zid
Po prvi put u životu doživljavam ludilo koje je centralno grijanje. Da mi je neko rekao prije 10 godina da ne moram da se smrzavam do kostiju svaki put kad idem pod tuš, kad obuvam cipele u hodniku, kad oću da operem ruke u kupatilu, rekla bi im da su ludi. „Čudna je navike moć”, moj Đole, pa sam tako i ja sad gospođa sa Vračara koja ima centralno grijanje i ono što nemam je sjekiracija.
E sad, koliko god hvalila nešto, ne može se bez neke muke. Naime, sve ove godine provedene u ledenoj sobi ispod perjanih jorgana od trista tona, dok majka nedje 2016. nije kupila onaj dormeo (slava mu i milost!), napravile su haos u mom organizmu, te ja svaku noć širom otvaram prozor, pokrivam se famoznim peškir ćebadima i opet svaku nesrećnu noć imam košmare jer crkoh od vrućine.
Moja buduća kuća će osim centralnog grijanja (bez kog više ne mogu živjet) da ima dva prozora na dva zida u spavaćoj sobi da napravimo malo promaje; te mitske sile koja ubija milone ljudi godišnje na Balkanu.
Radujem se ponovnom zagrljaju s perjanim jorganima koje majka naravno nije bačila jer će valjat. E, valjaće veli. Pi, kako mrzim kad je u pravu za krš koji skuplja po kući. No sam sad potpuno operisana od misli da je to moja kuća. Kako te nagrdi život u tuđini, odma te ufati u rutinu i izgubi te u njoj pa se ne moš sabrat i ne vidiš više sebi mjesto ni tu ni tamo, bez možda nešto novo da napraviš.
Očigledno da nisam više u svojoj djevojačkoj sobi, a izgleda da nisam ni na Vračaru jer redovno kad se probudim iz košmara pokušavajući da odem do kupatila, stalno probam da uđem u zid.
Nevena Ivanović je rođena ’94 godine u Podgorici, studira master studije arhitekture u Novom Sadu, a živi u Beogradu. Piše otkad zna za sebe, a od tad i skuplja smjelost da to nekome pokaže. Knjiga koja joj je dala najviše hrabrosti je „Proljeća Ivana Galeba”. Obožava poeziju, filmove, muziku, brda i planine, a najviše pse.
Ilustracija: Tamara Bosanac
0 Comments