Lika Kolorado – spajanje nespojivog, intimno i nepatetično

O žanrovima, stvaranju u doba izolacije i današnjoj muzičkoj sceni razgovarali smo sa članovima benda Lika Kolorado - Anom, Vanjom i Filipom

29. December 2020

Kako pojedine pesme oživi trenutak u kome su nastale, pesmu Kuća hrvatskog benda Lika Kolorado, koja je izašla krajem juna, oživela je trenutna situacija u kojoj se nalazimo, iako namera muzičara nije bila da se bave temom izolacije o kojoj toliko pričamo ove godine. Njihov drugi album objavljen je pred širenje pandemije, pa se čini da je ova godina značajno uticala na recepciju muzike koju su stvarali u proteklom periodu.

Bend se okupio 2015. godine. Prvi singl Kralj objavljen je godinu dana kasnije. Album prvenac Smiješ zaurlat izlazi 2018. godine, a početkom ove godine bend je izdao novi album Kontura. Bend danas čine Ana Jelić (bas; Rock Flock, Bleeding on Wednesday, Billy Dove), Filip Riđički (vokal), Vanja Senčar (gitara; DIDS, Luft) i Pavle Gulić (bubanj).

Posebno privlače pažnju svojim tekstovima i energijom koja postoji među članovima benda tokom nastupa. O intimnom, sirovom i nepatetičnom pristupu, stvaranju u doba izolacije i o današnjoj muzičkoj sceni razgovarali smo sa članovima benda Anom, Vanjom i Filipom.

Šta povezuje Liku i Kolorado?

Vanja: Veza nam je bio Nikola Tesla. Lika kao mjesto u kome je rođen i Kolorado kao mjesto u kojem je stvarao. Bez njega ne bi bilo struje, a bez struje ne bi bilo ove muzike.

Postojite od 2015. i imate iza sebe dva albuma. Kako ste se razvijali između ta dva izdanja?

Ana: Prvi je krenuo sa nas troje, dok je još Riđu svirao bubanj. Dobar dio pjesama smo napravili nas troje. Pavle je pridonio nekom novom zvuku, pa je drugi album potpuno drugačiji jer smo od početka svi radili na pjesmama.

Filip: Prvo smo se slučajno spojili. Radili smo u jednom, na miks je išlo u drugi, a dosnimavali smo u trećem studiju, pa je to neki Frankenstein u kome je prisutan osobit dodir sa svih strana. Drugi album je konkretniji, brže urađen. Zanimljivo je kako su tekstovi za prvi izvučeni iz fioke i dugo su već postojali. Drugi je pisan nanovo pa je bilo uzbudljivo vidit razvoj.

Koliko je album Kontura zreliji?

Ana: Može li biti nezreliji? (smeh)

Vanja: Sigurno jeste, i što se tiče pisanja i što se tiče sviranja. Da li je produkcija bolja – to ne znam. Prvi je bio malo siroviji. Na njemu je većim djelom radio Nikola Vranjković, dok je Mark Mrakovčić radio na pjesmama Kralj i Smiješ zaurlat. Drugi album je radio Srđan Sekulović Skansi – on je više radioholičan. Dok smo radili na prvom albumu, stvaran je koliko je trebalo. Za njega smo imali sve vrijeme svijeta.

Drugi album izašao je u februaru ove godine. Kako je to uticalo na vaš rad?

Vanja: Imali smo tu nesreću da je izašao u drugom mjesecu, a u trećem je svijet stao. To svakako nije dobro za nas. Jedino ako se pravimo da 2020. nije ni postojala.

Filip: Ova situacija je pojela drugi album, nije imao priliku da zaživi. Interesantan detalj mi je da puno radijskih postaja po Hrvatskoj, čak i u Sloveniji, sa drugog albuma puštaju naslovnu pjesmu Kontura. Nije album zaživio, ali ima svoje kvalitete. Postepeno dolazi do ušiju publike. Tek treći ćemo shvatit kao konkretan korak dalje.

Radite na trećem albumu?

Filip: Vanja i ja smo napravili kostur od tri pjesme koje su meni jako drage i vjerujem da imaju potencijala. Nismo počeli temeljito radit. Biće trećeg albuma, samo ne znamo kad.

Tekstovi su vam karakteristični. Kao i u nazivu vašeg benda, često se javljaju nespojivi spojevi ( „mažeš labelo na kruh” iz pesme Kuća, recimo). Odakle potiče inspiracija za takvo pisanje?

Filip: Uglavnom mi samo jedan stih ili refren dođe slučajno. Nemam pojma. Kupujem mlijeko u Konzumu i u jednom trenutku me lupi nešto i imam rečenicu oko koje gradim pjesmu. Sve se nekako samo poveže. Za Kuću je to bila rečenica – Smiješ se, a ne smiješ. Bio sam na plaži, na Krku, bila je neka užasna gužva, šetao sam sam i vrtela mi se ta rečenica u glavi. Ostaci se grade od nekih privatnih iskustava. Moj modus operandi u pisanju je da pišem o apsolutno najgorim djelovima svoje osobnosti. Uvijek mi zanimljivo pljuvat sam po sebi. Pisat o onome čega se sramim, šta mi ide na živce. Baš sam neki dan pričao sa frendicom da se naše pjesme sažimaju u – grozne smo pizde i zaslužujemo bit nesretni.

Valjda nas to privlači kao slušaoce – volimo da čujemo da je neko gori od nas. Je li to poenta?

Filip: Ne da mi se pisat pjesme o vrlinama. Pozitivne ljubavne pjesme su mi uvijek dosadne za popizdit. Pikiram na nešto konkretnije, a disfunkcionalni odnosi su mi uvijek zanimljiviji za opisivanje od onih koji funkcioniraju savršeno. Uvijek mislim da sa ljudima koji su sretni nešto ne valja. Vjerujem da su sve samo dobri mehanizmi skrivanja. Sreća možda slijedi tek nakon debelog rada na sebi. To pomirenje sa samim sobom je najbliže sreći, čini mi se. Meni je najzanimljivije pisat o onim djelovima koji su crno pod noktom.

Koliko je teško napisati intimnu pesmu, a depatetizovati je?

Filip: U mejnstrim svijetu riječ ljubav je prečesta, recimo, kao i još mnoge. Teško je pisati, a da ne staneš na neku minu. Tražim način da kažem nešto nepatetično ili idem do kraja – usled celog tog suzdržavanja kažem nešto što je 74 puta jače nego što bi trebalo bit pa se vratim u normalu.

Kako na vas utiče ova godina. Da li ste više ili manje stvarali?

Vanja: Postalo je frustrirajuće u nekom momentu. Svaki tjedan se ugovori svirka, a onda tri dana pred svirku slijedi otkazivanje. Većina stvari je prebačena na sledeću godinu naravno. Što se tiče rada, ja imam osmomjesečnu bebu doma pa mi je ovo odgovaralo. Mi smo završili snimanje albuma u drugom mjesecu pa je sa pandemijom usledila i neka pauza jer kad se dugo baviš jednim albumom dolazi malo do zasićenja i emotivnog pražnjena, pa je trebalo da se napune baterije.

Ana: Čuvali smo se dosta i zbog Riđeg jer je radio na seriji Crno-bijeli svijet, pa nismo smjeli rizikovati da se zarazi. Što se tiče kreativnog dijela, meni skroz odgovara i bila mi je baš godina za stvaranje. Dečko i ja smo otvorili firmu i bavimo se dizajnom enterijera, recimo.

Singl Kuća izašao je baš u periodu kad smo svi najviše bili u kućama. Da li je to bila namera ili je u pitanju slučajnost?

Vanja: Pjesma je nastala pre svega, kad nam ni na kraj pameti nije bilo da će godina biti ovakva. Svakako se može povući linija sa pričom o sigurnosti.

Filip: Ja nisam dobar u izboru pjesama. Svi singlovi koji su izašli van nisu bili u našem početnom planu. Mi se dosta svađamo sa našim izdavačima oko toga koji singl ide. Na kraju je lakše kad oni presjeku. Kuća nije pisana u vrijeme karantene, više je tema bila eskapizam, priča o mjestu gdje se možeš utavorit, ako si introvert, i sakrit se od vanjskog svijeta. To mi je kul da mnogi ljudi vide različit smisao u pjesmama. Majka mi je, recimo, govorila za pjesmu Smiješ zaurlat da je jako lijepa ljubavna pjesma o dvoje ljudi koji će planuti i priznati ljubav. Moja ideja je bila baš kontra, ali volim tu slobodu u interpretaciji, mada se trudim da konkretiram temu, ne pišem uopšteno.

Šta sluša svako od vas i kako to doprinosi zvuku benda?

Vanja: Svi imamo neke dodirne točke. Svi volimo Radiohead. Ja volim grunge, Ana voli punk, Filip voli nešto… (smeh)

Ana: Svi šlušamo Radiohead, Placebo, The National, Davida Bowie-a.

Filip: Drago mi je da svi imamo nešto svoje. Ana je uvek vukla stilom sviranja na punk, Vanja je uvijek vukao na Pearl Jam, ja sam uvijek vukao na The National, a Pavle je uvijek vukao na Radiohead. Uvijek postoji opasnost da ne zvučiš kao svoji heroji, ali me to preterano ne muči jer mislim da smo dovoljno distinktivni da ne zvučimo kao klon nekog benda.

Da li vas porede sa nekim bendovima?

Filip: Nas često porede sa Pipsima, ali mislim da je to često kod Hrvata da pokušavaju na prvu loptu zaokružit bend kad je u pitanju nešto što je indie. Drago mi je da nas porede sa njima jer je u pitanju bend koji je kvalitetan. Znači da nešto ipak radimo dobro. Ipak, to se ne radi sa bendovima koji su čist dadaizam, ska, hip-hop, u zadnje vrijeme trap. Ne čujem da neko kaže za nekog trepera da je kopija nekog benda iz Amerike, Britanije…

Zbog čega je to tako sa indie muzikom u našem regionu?

Filip: Ne dolaze novi indie bendovi. Zapravo, u spotlajtu je mejnstrim, a pop je trenutno u centru pozornosti. Novi indie bendovi teže izbijaju na svjetlo. Naravno, ima ih – ako dovoljno načulimo uši pojavi se bend koji totalno oduševi. Pitanje je vlastite potražnje. Nije čudno da se mladi bendovi kod nas okreću nečemu što je više edgie po današnjim kriterijima. Sad je aktuelan neki homemade trap/lofi pristup. Međutim, niko od nas ne očekuje da će u skorije vrijeme punit arene i kad se pomiriš sa tim ne želimo radit nešto što je aktuelno.

Kako vidite indie scenu u Hrvatskoj?

Filip: Kod nas nema puno indie bendova, a posebno onih koji pjevaju na hrvatskom. To je rijetkost. Često pitam domaće autore koji su izuzetno kvalitetni, recimo Lovely Quinces, Mary May, zašto rade na engleskom. Uvijek je odgovor – zato što to više osjećamo. Meni je uvijek hrabrije radit na hrvatskom jer je puno teže. Osobito kad pišeš emotivne tekstove. Volim kad vidim u publici da baš neka specifična replika nekom nešto znači. Jednom na koncertu u Zaboku jedan mladić je u stihovima pjesme Smiješ zaurlat – Ne radi valove, molim te/ nemoj pričat, nemoj disat… dodao svoje – sve mi stoji taman. On je skroz ušao u sebe. Vidio sam da to njemu znači nešto konkretno. Indie često ide tim pristupom, a to je meni interesantno.

Biti žanrovski dosledan ili se prepustiti vremenu, trenutku, trendu?

Vanja: Meni je indie kao žanr suviše neodređen. To je skupina raznih žanrova – nismo sasvim sigurni kaj je ovo bilo pa kao eto, to je indie. Recimo, mnogi kažu da su The White Stripes indie, a isto tako i Sigur Rо́s. Ne bih rekao da mi radimo indie, ali ne bunim se ako neko tako vidi, ja nas vidim kao pop-rock, možda.

Ana: Ali uvijek je lakše reći indie.

Vanja: Skoro sam gledao mini-dokumentarac o Coldplay-u i kako su prestali da budu bend koji su bili. To je upozorenje svima da budu dosledni sebi. Stonsi sviraju jednu pjesmu pedeset godina i dalje su fantastični.

Filip: Nema ni smisla baviti se žanrom. Mi smo na početku htjeli snimit pjesme akustično i stavit na policu. Za vlastiti gušt. Nikad nije bila ideja da pravimo nešto što će se svidit svima. Nikad tokom procesa ne mislimo o tome hoće li pjesma biti hit. Za nas bi se to onda pretvorilo u posao.

Vanja: Zvuči kao kliše, ali nama je glazba hobi. Dokle je ona ljubav, mi ćemo u njoj uživati. Svaka čast ljudima koji mogu drugačije radit i za to je potreban neizmjeran trud i rad.

Kako doživljavate muzičku scenu regiona danas?

Filip: Muzika baš nema pretjeranu budućnost. Sad je aktuelna priča autora koji prodaju autorska zarad love jer se ne može živit od streaminga. Potrebno je da se doživi promena kako muzika ne bi bila komoditet limitirane sorte. To je ona ideja velikih izdavača da svaki žanr ima svog jednog značajnog predstavnika. Publika je pomalo razmažena. Polazim od sebe – ne znam kad sam kupio album. Alternativna scena opstaje jer bendovi rade na osnovu vlastite strasti. Na širem planu, muzika postaje plitka i jeftina. Ako nisi dio toga, ostaje ti da ostvariš konekciju sa bendom i obraćaš se publici koja te voli.

Zašto ne birate da pišete o društvenoj problematici?

Filip: Socijalne pjesme su širok pojam. Kao kad bi uzeo najveći kist i farbao preko platna pa onda – šta uhvatiš. Meni je interesantnije slikat sa najmanjim kistom na svijetu i pikirat mali detalj, čak i kad jeste donekle socijalna tema. Zanimljivije mi je kad se ta tema obrađuje na mikro nivou – kako pojedinac oseti nešto iz svoje perspektive. Ako je šira priča to ne može biti osobno. Sa druge strane imamo Dilana koji piše na neki način socijanu kritiku, ali vrlo osobno i heroji njegovih pjesama su opipljivi ljudi. Ako gledaš na taj način, sve je društvena kritika. Kad bismo mjenjali svijet iz sebe, svojim primjerom, to bi bilo kul.

Imate li pesmu koju posebno voite da svirate uživo? Koji su vam najdraži zajednički trenuci?

Vanja: Ja bih rekao sve. Posebno nakon ove pauze. Imali smo jedan koncert u trenutku popuštanja mjera, u Vinkovcima, atmosfera je bila nevjerovatna. Imali smo puno sreće sa okupljanjem postave i održavamo dobru energiju. Mislim da publika to na koncertima može čuti.

Filip: Meni je kul to što se ne družimo intenzivno. Četvoro ljudi iz različitih prizmi života se skupi i stvori nešto. Najdraži bendovski momenti su mi kad vozimo na koncert pa stanemo na benzinsku i svako uzme pivu. Sjedimo, pijemo pivu, zapalimo cigarete i razgovaramo. Ta piva na benzinskoj, na putu do koncerta, najdraži mi je doživljaj. Koncerti su super, ali nekad djeluje kao odbrojavanje – još pola sata, još dvije pjesme, jedna pjesma i kraj.

Šta trenutno slušate i da li biste nam preporučili neke nove, mlade autore?

Filip: Moje oduševljenje 2020. je Mark Mrakovčić, naš producent, koji je izdao svoj novi album – Breeding Black Sheep. To mi je jedan od najboljih domaćih albuma koji sam u posljednje vrijeme čuo. Takođe, od novijih tu je Big Thief.

Ana: Izašla je nova pjesma Valentina Boškovića i jako mi se svidjela, ako govorimo o regionalnim.

Vanja: Ja sam danas slušao Sesame Street. Super su bili. Adam Sandler, Dave Grohl i Bruno Mars

Filip: Klinika Denisa Kataneca je jako zanimljiv bend. Mislim da imaju debelu budućnost. Da ne zaboravimo Porto Morto, nevjerojatni kreativci, a njihov drugi album je odličan.

Kada sve bude u normali u jednom trenutku, da li biste voleli da svirate u Srbiji? Jeste li imali to u planu?

Filip: Naša velika želja je da dođemo svirat u Beogradu i u Novom Sadu, to bi bilo prekrasno. Bio je čak i plan u 2020, ali desio se neki virus i pokvario nam planove.

Fotografije: Hrvoje Zalukar

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Preporučeni tekstovi