fbpx
ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera |

Mandat – društvena igra ili alat za učenje o ljudskim pravima

Beogradski centar za ljudska prava kroz društvene igre približava koncept ljudskih prava mladima

12. August 2019

Da li misliš da bi Game of Thrones ili House of Cards bolje izgledali da si ti u ulozi protagoniste/kinje?
Da li misliš da se igre mogu iskoristiti u svrhu edukacije o ljudskim pravima?
Da li su igre danas neizostavni deo pop kulture mladih?

Omladinski program Beogradskog centra za ljudska prava intenzivno radi na tome da koncept ljudskih prava približi mladima, služeći se različitim  alatima, kao što su pozorišne predstave, radionice, animirani filmovi. Ove godine dosetili su se novog alata – društvenih igara.

Kako ova ideja ne bi ostala na nivou “ideje” sakupili su mlade koji su deo Beogradskog centra za ljudska prava i Pokreta gorana Vojvodine, koji su ovu ideju postepeno razvijali.  Tako je nastala igra Mandat, koja će danas imati veliki play test na splavu Gabbiano od 17 sati. Na velikom play testu svi zaintereosvani  mladi moći će da testiraju igru I učestvuju u takmičenju. Nakon testiranja, tvorci igrice odručiće da li moraju da je menjaju, u skladu sa današnjim sugestijama mladih. Zanimljivo – zar ne?

Jedan od tvoraca igrice je i Ivan Čolić, amaterski dizajner društvenih igrica, koji se posebno interesuje za upotrebu igara i gejmifikacije u obrazovanju. 

Ivan se za društvene igre se zainteresovao pre pet godina, kada se preselio u Novi Sad (tamo je ovaj tip igara postao popularan koju godinu pre nego što je trend došao i u Beograd).

Vremenom je  shvatio da ga ne zanima samo igranje, već I kreiranje igara. Uz podršku organizacija Pokret gorana Vojvodine i BalkanIDEA Novi Sad pokrenuo je i jednosemestralnu edukativnu radionicu na temu gejm dizajna.

“Veliki broj mladih se brzo primi na društvene igre i postane deo ove supkulture, a da su prethodno isprobali samo Monopol i Ne ljuti se čoveče, i tu vidim potencijal za razvijanje međuljudskih odnosa, ali i edukaciju na razne teme”, smatra Ivan.

Do sada je dizajnirao nezvaničnu ekspanziju za jednu postojeću igru, gde igrači pokušavaju da prežive na pustom ostrvu (a zapravo moraju da se bore sa diskriminacijom unutar svoje zajednice), i kartašku igru koja nauči igrača osnovama likovne umetnosti (periodi, kompozicije, žanrovi itd).

Ivan trenutno razvija dve igre – jednu za karakteristične potrebe lokalne romske populacije u Novom Sadu, i drugu na temu arhitekturne neprilagođenosti prostora za osobe sa hendikepom. I naravno, Mandat, igru koja je povod ovog razgovora.

Kako je nastala ideja za igru Mandat?

Pre neke dve godine pripremao sam obuku o političkoj i medijskoj pismenosti. Razmišljajući kako da mladima kroz igru približim sisteme kroz koje oblikujemo društvo i faktore koji na to utiču, došao sam do vizije jednostavne igre gde bi igrači morali da donose teške odluke i žive njihove posledice – da li uložiti resurse u izbegličku krizu, u saniranje štete od prirodnih nepogoda, u sprečavanje odliva mozgova itd. I evo, dve godine kasnije, pojavila se prilika da tu igru i napravimo.

Kako se pravi društvena igra?

Pretpostavljam da svako ima svoj pristup. Mi smo krenuli od iskustva koje želimo da igrač proživi kroz igru. Ako treba da simuliraju građanski život, zapitali smo se Koje to odluke mora da donosi neko ko vodi društvo? Ako je teorijski moguće ostvariti blagostanje za sve, koji su to faktori koji utiču da se to ne desi uvek? Da li je to korupcija, samovolja, nedostatak direktne demokratije, pogrešna odluka u pogrešnom trenutku? Sledeći korak je dozvoliti igračima da sve te faktore osete u igri – jer da bi mogli da naprave ispravnu odluku moraju da imaju izbor da to ne urade. Tek onda je njihov izbor smislen, a igra preslikava stvarni svet.

Koliko možemo učiti iz društvenih igara?

Mislim da smo tek zagrebali potencijal kada se radi o ovom mediju. Njihova prednost naspram video igara je u tome što imate žive ljude u istoj prostoriji, sedite naspram njih i gradite nove odnose i dinamiku koji nisu posredovani ekranom. Pošto se to dešava u sigurnom (i fiktivnom) prostoru igre, izdaja, greške i gubitak (pa čak i smrt) nemaju fatalne ishode za stvarni svet. I pored toga te stvari i te kako osetimo. U dobroj igri osoba se izgubi, poistoveti sa svojim likom i doživljava posledice kao da su stvarne – bar dok se pijuni ne vrate u kutiju. Ako možete da naučite na greškama a da ne trpite stvarne posledice tih grešaka, pa, to zvuči kao idealna alatka za učenje.

Koliko su društvene igre popularne?

Mislim da poslednjih nekoliko godina veoma dobijaju na popularnosti. Polako izlaze iz opskurnosti supkulture i postaju mejnstrim. U Beogradu su se u poslednje dve godine otvorila dva nova kluba društvenih igara – do tada je, koliko je meni poznato, postojao samo jedan. Ti klubovi ponekad i radnim danima budu krcati, kao da je cela jedna generacija samo čekala da im se otvori mogućnost da izađu i igraju se.

Koliko je “politika” atraktivna u društvenim igrama? 

Rekao bih da svaka igra u kojoj uređujete međusobne odnose – bilo da igrate Catan, Riziko ili Monopol – ima u sebi politiku. Razlika je u tome što je ta politika igračima intuitivna, znaju kako da u njoj učestvuju i znaju kako da dobiju ishode kojima teže. Paradoksalno, kada kažete mladima da pravite društvenu igru o politici, većina izgubi interesovanje.

Šta je najvažniji faktor u igranju društvenih igara?

Najvažnije je ne prljati kartice masnim rukama od grickalica.
(šalim se).
U filmu postoji pojam “suspension of disbelief”, odnosno proces prihvatanja fiktivnog sveta u kome se radnja dešava. Kada u filmu vidimo naučnu fantastiku ili čudovišta ne kažemo “to mi smeta jer nije realno” nego razumemo to kao uspostavljanje nekog drugog sveta. Mislim da se u igrama dešava sličan proces – znamo da to nije stvarno i prihvatamo pravila tog privremenog, fiktivnog sveta. Ko ne može da prođe kroz taj proces ne može da se prepusti i da živi igra u trenutku.

Koliki je faktor mašta?

To zavisi od tipa igre – neke zahtevaju proaktivno “maštanje” dok su druge više “analitičke” igre, gde se ekonomiše i barata resursima. Postoji i čitav žanr tzv. roleplaying igara, gde igrači zajedno stvaraju narativ, pa jedna sesija izgleda kao radio drama ili predstava koju igrači zajedno pišu.

Šta se sve dešava u ovom simuliranom svetu koji je stvoren igrom?

U zavisnosti od igre može da se desi apsolutno bilo šta. U igrama tipa Istina/Izazov ili Fotama ta simulacija i siguran prostor igre napravljen je da bi olakšao zbližavanje između igrača, a dešava se bilo šta što učesnici žele da se desi. U roleplay igrama te granice se pomeraju još više – može da se desi bilo šta što pripovedač može da smisli. U igrama tipa Tablić ili Jamb dešava se vrlo specifičan analitički proces.

Konkretno u igri Mandat učesnici će morati da biraju da li će raditi u interesu zajednice ili u svom ličnom interesu, s kim će da prave dogovore i kako će rešavati sukobe interesa. Moraće da nađu balans između ta dva – kao što radimo i u stvarnom svetu.

Razvoju igre podršku pruža i Tim UN za ljudska prava.

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *