fbpx

Marcella Zanki: Kao žena iz male sredine morala sam se više truditi

O položaju žena u umetnosti, stvaralaštvu, korenima i maštanju.
Autor/ka Marija Milić

26. June 2020

Položaj žena u umetnosti na Balkanu, posebno ako dolaze iz manjih sredina, može predstavljati prepreku da se u odnosu na muškarce pozicioniraju u ovoj sferi. Iz ugla umetnice sa ovih prostora, govori nam Marcella Zanki, mlada Splićanka, italijanskog porekla, koja se bavi režijom i fotografijom.

Još kao mala često je za svoje društvo smišljala različite igre, sa izmišljenim ulogama i likovima, iz čega se kasnije budi interesovanje za režiju. Spoj mašte i kreativnosti doveo je do stvaranja brojnih muzičkih spotova, reklama, dokumentarnih i kratkih filmova. Fotografijom počinje da se bavi inspirisana radom beogradskih kreativaca. Kako kaže, nikada se ne odvaja od svoje „produžene ruke i oka“ – analognog fotoaparata. Tako nastaju čuvene fotografije na koje nisu ostali imuni ni prestižni inostrani časopisi poput Vogue-a, Elle, RollingStone. Njenom najpoznatijom fotografijom „Nostalgia“ prikazala je osećanje koje je vezuje za svoje korene.

Od prve saradnje sa Gibonnijem, preko reklame za brend „Cockta“ za koju je pokrenuta i peticija za ukidanje spota, pa sve do prepreka i položaja umetnika sa Balkana, razgovarali smo sa Marcellom Zanki.

Autorka: Emilija Stanisic

Izjavila si da je tvoja prva ljubav režija, kada si se prvi put susrela sa njom?

Moj prvi susret s režijom je bio sa 18 -19 godina kada sam slučajno upisala radionicu dokumentarnog filma „Fade in“ u suradnji sa Kino Klubom u Splitu. Sa prijateljicama sam izradila par kratkih dokumentaraca i kratki eksperimentalni filmić, koji su me kasnije upisali na režiju fakulteta -Dizajn Vizualnih Komunikacija. To je bilo super zabavno, neopterećeno iskustvo uz pokretanje nekih bitnih tema u Splitskom društvu mladih, a i filmovi su na kraju bili zapaženi i prikazivani na film festivalima diljem Hrvatske.

Kako je izgledao tvoj prvi projekat?

Moji prvi ozbiljniji samostalni projekti su bili ni više ni manje nego za Gibonnija, najveću zvijezdu na Balkanu – blago je reći da su mi se odsjecale noge na prvim prilikama!

Poslije diplome sam radila u Urban Jungle – tada najvećoj produkciji muzičkih spotova u Splitu kojima je Gibonni bio glavni klijent – i tako malo po malo mi je dao šansu prvo da mu režiram video zidove na Toleranca turneji, šta je bilo suludo iskustvo s prevelikom odgovornosti. Imala sam jednaku tremu skupa s njim prije nastupa u prepunim dvoranama Ex- Yu prostora, ali je bilo fino bacanje u vatru gdje sam dosta toga naučila brzo, skupila vrijedne kontakte i dobila novu šansu da mu napravim sljedeće spotove i nastavim svoju karijeru u tom smjeru.

Kada fotografija stupa na scenu? Kako se razvila ta ljubav?

Od 2012. živim na relaciji Split- Beograd. Beograd mi je otvorio nove vidike, osamostalio me, kreativno nabildovao i unaprijedio u karijeri. Nakon nekoliko godina u društvu kreativaca – fotografija stupa na scenu. Beogradski fotografi rade fotosešne non-stop, a ja tražim svaku priliku da sudjelujem na tim „setovima“. 2015. dobivam svoj prvi analogni fotoaparat Olympus mju 2 i otada ga ne ispuštam iz ruku gdje jako brzo postajem internacionalno prepoznatljiva – strani magazini kreću da pokazuju interes za moje fotografije, kreću izložbe, galerije me zastupaju i prodaju moje printeve kao umjetnička djela i to lagano prerasta iz hobija u posao.

Tvoje fotogafije objavljivane su u prestižnim časopisima kao što su Vogue, Elle, RollingStone, koliko je to vetar u leđa za jednog umetnika?

Meni je to bio ogromni vjetar u leđa, odjednom skužiš da to nije samo sreća ili jedna fotka, nego da se tvoje fotografije sheraju internetom kao dobra umjetnost – odjednom si sad službeno i umjetnički fotograf sa nekim „priznanjima“. Iako nikad nisam pristupila fotografiji profesionalno – i dalje to radim na svoj naćin, samo onako kako ja to želim i radim to iz čistog gušta. Ipak se to s vremenom i s privućenom pažnjom javnosti pretvorilo u neku vrstu posla i odgovornosti.

Kako je došlo do toga? Kako su izgledale te saradnje?

Pa uglavnom imaš submissons i ja sam se u jednom periodu baš trudila prijavljivati na to, onda kad sam prošla nekoliko velikih magazina i velikih Internet profila, dalje je sve išlo samo od sebe.

Šta je najvažnije za nastanak dobre fotografije?

Za mene je najvažnije kadriranje, ako imaš oko i talent za kadriranje onda je sve dalje lako. Moram naglasiti da je na fotografiji kao i u režiji sve bitno da bi bilo uvjerljivo – od lokacije, castinga, kostima pa do boja ili npr. pomno uhvaćenih momenata na putovanjima. Ne znam da li bi uhvatila toliko dobrih momentata da mi džepni analogni Olympus nije bio doslovno „produžetak ruke i oka”.

Specifičnost analognog fotoaparata jeste da ne dozvoljava pomahnitalo okidanje tisuća fotografija u sekundi u potrazi za onom jednom „pravom“, kao što je to slučaj s digitalnim aparatima. Moraš točno znati što želiš i zbog ograničenosti okidanja, moraš biti maksimalno fokusiran i kreativan na licu mjesta. Pritom, ne možeš odmah vidjeti kako je fotografija ispala, pa to čekanje razvijanja filma čini cijeli proces uzbudljivim, a razvijene fotografije su uvijek pet puta bolje nego što sam zamislila, zbog čega jedva čekam opaliti novi film.

Šta za tebe zapravo znači fotogrfija Nostalgia”, šta si osećala dok si stvarala to?

Nostalgia je za mene jako posebna fotografija, jer je nastala na trajektu koji vozi s Visa u Split. Naime, šira obitelj Zanki posjeduje privatni otok Svetac koji se nalazi pored Visa – posljednji hrvatski otok na granici s Italijom koji ima zanimljivu povijest i životopisnu priču i taj kadar na povratku sa Svetca  – prozor na trajektu sa beskrajnim morem će me uvijek činiti nostalgičnom za svojim korjenima.

Nostalgia”

Šta za jednu, mladu umetnicu sa Balkana, predstavlja samostalna izložba u Njujorku?

Za moju fotografsku i umjetničku karijeru možda ne znači nista značajno, ali za mene osobno to je bilo jedno od najuzbudljivijih perioda moga života, jer sam dobila priliku da proputujem Kaliforniju i budem skoro tri mjeseca u Njujorku, a cijelo vrjieme sam se vodila načelom „just say yes to everything“, što me dovelo do nekih nenormalnih avantura, situacija, ljudi, neraskidivih doživotnih prijateljstava i vrhunskih fotografija.

Koliko je mladima teško da dopru do svetske scene?

Koliko je god lako, jer socijalne mreže čine stvar puno lakšim, toliko je i teže jer se moraš isticati u moru talenata. Ne znam šta bi rekla po tom pitanju. Toliko je kvalitetnih i talentiranih ljudi na Balkanu – a nemaju šanse samo zato šta su rođeni na krivo mjesto ili imaju krivi pasoš – mislim da dosta toga ovisi o tome koja ti je startna pozicija, gdje si rođen, koliko imaš sreće pa tek onda talenat uz neograničenu upornost i naporni rad. Da ne govorim o položaju žena umjetnica ili redateljki u svijetu (a kamoli u našim krajevima) – ima tu svakakvih krvavih borbi na više frontova.

Vratimo se na režiju, tvoj kratki igrani film Ode to youthbavi se životom jugoslovenske balerine Marije Janković, šta te je podstaklo da snimaš upravo o tome?

To je zapravo trebao biti muzički spot za Lollobrigdu s kojom surađujem već skoro 10 godina – ali lokacija, Marija i cijela atmosfera su me povukli da nastavim snimat sve kao da je film. Ja sam vidila film u svakom njenom pokretu, u njenom duhu, u njenom izrazu lica. Bila sam opčinjena njome i znala sam odmah da imamo blago u rukama. Stavila sam kadrove na muziku mladog nevjerovatno talentiranog skladatelja Pasquale Riviezza kojeg sam intezivno slušala u tom periodu i to je bilo to. Pitala ga za suradnju, poslala na Nowness – video kanal koji prikazuje samo najbolje iz svjetske kulture – i dalje je povijest.

Režirala si i muzički spot Ide Prester Minuta”, kako izgleda rad na muzičkom spotu i po čemu se razlikuje od dokumentarnih filmova, koje ti inače režiraš?

Rad na muzičkom spotu je uglavnom posao iz snova – ako je pjesma inspirativna i ako bend ima budžet za realizaciju mojih ideja. Ali na Balkanu obično fali jedno, ili postoji ogromni budžet al je muzika katastrofa ili je muzika iz raja, a nemaju budžet, šta s vremenom umori i ne motivira dovoljno autora, ali uvijek nađeš neki pokretač da se kreativno izraziš – jer ako ne stvaraš, polako veneš kao biljka bez vode.

Dokumentarne filmove sam uglavnom radila za medijsku kuću VICE i bili su dosta uzbudljivi, bitne teme s kojima se i sama po prvi put susrećem što me privlačilo da nastavim raditi svaki sljedeći. Dokumentarni film je prepričavanje realne priče koja se dešava oko nas i potrebno je puno istraživanja prije nego uđeš u snimanje koje je uglavnom hvatanje novih momenata koje i sam otkriješ na licu mjesta, a čine film još uzbudljivijim – sve je dosta prepušteno spontanom trenutku na licu mjesta.

Muzički spot je fiktivna priča u kojoj je najbitnija ideja koja treba da ubada senzibilitet muzičara i atmosferu pjesme – to je nešto šta je unaprijed osmišljeno, pripremljeno u detalj, odglumljeno, izrežirano – ali uvijek postoji taj čar improvizacije na setu koji čini cijelu stvar uzbudljivijom.

Film U službi svjetla govori o običnom čoveku, koliko takvi ljudi predstavljaju inspiraciju u tvom radu?

Glavni protagonista filma Ićo, je sve samo ne običan čovek. To je film o svetioničaru i njegovom usamljenom životu daleko od civilizacije i modernog užurbanog života. Meni je to bilo zanimljivo jer se potpuno sudaralo sa mojim svijetom, kao da sam se vratila stoljeće unazad. Njegov cijeli zivot je inspiracija, ne samo za film nego i za lajfstajl koji bi volila s vremenom intezivnije iskustiti u životu – a vjerujem i većina ljudi iz urbanih sredina.

Nedavno si režirala reklamu za Cocktu”, koja je odjeknula, čak je došlo do pokretanja petcije za zabranu tog reklamnog spota, kako ti gledaš na to? Da li je zaista umetnost jednako sloboda? U kojoj meri ovakve stvari utiču na rad jednog umetnika?

Ovo je reklama koju su osmislili klijenti i agencija – ja sam je vizualno uobličila i nadodala svoj „touch“. Reklame nisu umjetnost, one služe da prodaju proizvod – da je umjetnost vjerovatno ne bi bile takve reakcije ljudi. Na mene konkretno ova situacija utječe pozitivno i motivirajuće jer znam da smo napravili dobru stvar, volila bi raditi šta više ovakvih projekata.

U kampanji smo se vodili osnovnim vrednostima brenda, a to je autentičnost, različitost, sloboda i individualnost koje bi trebale povezati, inspirisati i stvarati bolje društvo. Svakako smo pokušali pobuditi reakciju i pozitivne emocije, te napraviti hrabri korak u javnoj komunikaciji – ali izgleda da Balkan još nije spreman za to. Upravo radi toga mislim da je jako bitno konstantno ponavljati priču i to baš u komercijalnim projektima ne bi li napokon više sve oko LGBT-ja postalo normalno i prihvatljivo. Radi se o ljudskim životima koji su i dalje u 21. stoljeću potlačeni zbog nekih suludih, zatucanih, staromodnih stavova. Tome treba stati na kraj i razmišljati o puno bitnijim stvarima zbog kojih propadamo kao društvo, jer homofobija, transfobija, rasizam, seksizam nisu „nečija mišljenja”, ne možeš se „ne slagat” oko nečijeg indetiteta i ljudskih prava.

Da li umetnici na Balkanu imaju prostora za napredak?

Naša povijest i životi na Balkanu su bili teški i zbunjujući i dalje je sve besperspektivno za mlade ljude, konstantna je borba. To može biti jako inspirativno za umjetnike jer mogu ispričati nenormalne priče koje ljudi na Zapadu ne mogu ni zmisliti, ali i frustrirajuće jer jednostavno ne vode značajnom konkretnom napretku. Ja iz svog iskustva mogu reći da kao žena iz malog grada morala sam se 200% više trudit da bi se pozicionirala u regiji – šta još nisam do kraja. Često vidim da muškarci u sličnoj poziciji puno brže napreduju i dobijaju šanse šta je prokletstvo žene u „muškim” poslovima na ovim prostorima. Tako da se uz sve to mora ugurati i dodatna borba jer si žena, a da ne govorim o pozicijama manjina u društvu, a i samom odnosu društva prema umjetnosti.

Svestrana si, gde najviše pronalaziš sebe?

Kad sam bila dijete uvijek sam izmišljala „svoje” igre, sa svojim izmišljenim ulogama koje bi svi moji prijatelji objeručke prihvatili. Slaganje tih uloga, kostima, lokacija i situacija koje su bile isključivo u našoj mašti su bile 90% moje svakodnevice. Puno kasnije sam skontala da se to zapravo zove režija. Oduvijek se pronalazim u režiji, maštanje me usrećuje, kreativnost pokreće, timski rad upotpunjuje, a fotografija je tu kao šlag na torti.

Šta je prema tvom mišljenju najveća prepreka za stvaranje?

Najveća prepreka za stvaranje si ti sam sebi i neimanje motivacije za samodisciplinu. Samodisciplina je kada smo sposobni kontrolirati emocije i slabosti, opirati se odgađanju i letargiji, žrtvovati trenutnu ljenost za dugoročno voljenje sebe, ne opravdavati svoj neuspjeh vanjskim faktorima. Jedino samodisciplinom možemo voljeti sebe, a samim time i stvarat nevjerovatne zamisli koje nam se motaju po glavi počevši od sitnih stvari koje stvarno mogu promjenit život.

Koja je poslednja stvar koje te je ostavila bez daha? Da li te je podstakla na tvoj dalji rad?

Posljednja stvar koja me ostavila bez daha bila je serija „Euphoria“, ne toliko priča koliko vizualna interpretacija priče. Oduvijek sam težila tom smjeru režije i estetike – boje su podebljane, kostim i cast „pomereni“, svaki pokret kamere prikazuje unutarnje stanje lika, a estetika svakog kadara je umjetnost za sebe. Tako zamišljam svoj debitantski igrani film.

Kakvi su ti dalji planovi? Šta ti je najveća ambicija da uradiš?

Što se tiče dugoročnih projekata, u pripremi sam scenarija dokumentarnog filma o mome ocu Frani Zankiju, legendarnom podvodnom ribolovcu i medicinskom fenomenu. Preko 50 godina svog života proveo je uglavnom ispod mora, živeći od prirode, u prirodi i u skladu s prirodom, što je sve suprotno od mene. To bi trebao biti moj povratak korijenima, u nadi da ću spojena s prirodom pronaći negdje izgubljenu ili nikad zapravo pronađenu – sebe. Radnja se odvija u dubinama Jadranskog mora, kao i na Svetcu – najvećem privatnom pustom otoku familije Zanki. To mi je životni projekt na koji se pripremam oduvijek, ali tek sam sad na nekoj prekretnici svog života spremna i zrela za to.

Upravo prijavljujem na natjećaje i scenarij za svoj prvi igrani film koji razrađujem sa dramaturgom i koautorom Ivanom Jovanovićem, vjerojatno će trebati još dugo da se realizira, ali uživam maksimalno u procesu jednog i drugog projekta – to su mi trenutno najveće ambicije da uradim, naravno uz konstantno stvaranje bilo kakvih manjih kreativnih projekata u međuvremenu.

Naslovna fotografija: Emilija Stanišić

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *