Marko Tomaš: Poezija kao unutrašnja potreba

Marko Tomaš: Poezija kao unutrašnja potreba

Mi živimo u kaosu, barbarstvu, a neprestano pričamo o civilizaciji. Civilizacija je utvara, duh. Nered je naša realnost. Da bi se to promjenilo ljudi bi se morali promjeniti.”

Ako je verovati Oskaru Vajldu umesto da pesnik piše poeziju poezija piše pesnika, a ako je verovati Branku Miljkoviću, poezija je jasan dokaz života, a svaka pesma počinje “knedlom” u grlu. Zaista, poezija je posebna vrsta umetnosti, zavodljiva i zanosna, koja čoveka može, kao i sve umetnosti, da odvede na druga mesta, u posebne svetlosti i visine, ili ponore i dubine. U savremenom, brzom trenutku, ponekad zaboravimo da zastanemo i pročitamo, zaista pročitamo neku pesmu. Kada ste recimo poslednji put pročitali pesmu, ili je napisali? Baš zbog toga, odvažni su oni koji odluče da se bave poezijom, a jedan od njih je i Marko Tomaš, koji će večeras zajedno sa Milenom Marković čitati svoju poeziju u galeriji Polet.

Marko Tomaš je pesnik koji je osvojio regionalnu publiku, a nedavno je objavljena njegova nova zbirka “Trideset deveti maj”, četvrta zbirka poezije koju je objavio u izdavačkoj kući LOM, a ukupno deveta samostalna. Tomaš je rođen u Sloveniji, ali je živeo i u  Sarajevu, Zagrebu, Splitu. Trenutno živi u Mostaru, a pre nego što budete imali priliku da ga upoznate u Poletu, zamolili smo ga da nam odgovori na par pitanja.

Zbog čega jedan pisac u savremenom trenutku stvara? Kako vi stvarate poeziju, kako izgleda taj process smišljanja pesme, kako ona nastaje? U čemu najviše nalazite inspiraciju?

To je unutarnja potreba. Stvar stomaka, gotovo. Želim iskomunicirati neke stvari, objasniti i sebe i svijet. Obično dugo vrtim po glavi neku misao. Ona se ponekad uobliči u stih, na njega se zalijepi naredni. Tada sjednem i pišem. Bitno je uhvatiti neki detalj koji objašnjava cjelinu. Eto poticaja za razmišljanje i stvaranje stiha.

Rođeni ste u Ljubljani, osnovnu školu pohađali ste u Mostaru i u Kljajićevu, gimnaziju u Somboru, a radili ste u Zagrebu, Splitu, Sarajevu. Kako su česte promene mesta stanovanja uticale na Vašu promenu pogleda na svet i na poetsko stvaralaštvo?

Svakako da jesu. Ta izmještanja omogućavaju čovjeku da u svakoj situaciji sagledava malo širu sliku i ne upadne u klopku klaustrofobije koja nam je nekim slincima namijenjena. Jedno vrijeme je gotovo svaka moja zbirka bila obilježena mjestom na kojemu sam trenutačno živio. Sad sam ja mjesto na kojemu živim. Tako mora biti jer neprestano putujem.

Nedavno je objavljena Vaša zbirka “Trideset deveti maj”. Kako je nastala zbirka i da li postoji zajednička nit svim delima koja se u njoj nalaze?

Pisao sam te pjesme usput, ali opet s jasnom idejom da ova zbirka bude neka vrsta presjeka svih mojih estetičkih i etičkih tumaranja kroz godine. Na taj način ona povezuje sve zbirke koje sam do sada napisao, ali mislim da mi otvara i neki novi prostor.

Da li se vaše misli koje ovekovečite u pesmi sa vremenom menjaju?

Iskreno se nadam da je tako. To je kao fotografija. Uvaćen trenutak. Već naredni je drugačiji. I ja sam njemu drugačiji čovjek.

Na koji način se vraćate svojim pesmama kada su one završene?

Sumnjičavo.

Potpisali ste “Deklaraciju o zajedničkom jeziku”. Da li takve akcije mogu biti realno delotvorne i da li mislite da je “Deklaraciju o zajedničkom jeziku” išta promenila?

Halabuka koja se ponegdje digla oko toga je suluda. Takve akcije su tek apel na zdrav razum. Naprosto iza toga ne stoji nikakva realna politika i samim tim nema razloga za strah pravovjernih.

Vaši stihovi neretko su “politični”. Kako Vi doživljavate političko delovanje na ovim prostorima ( u regionu)?

Ja pozivam na jedinstvo. Razumijevanje. Toliko smatram da običan mali čovjek može. No, često me se pogrešno tumači i smatra da govorim s marksističkih pozicija, a ja češće govorim s religiozne pozicije. Jedinstvo svijeta, univerzuma je cjelina. Samim tim i ljudi bi trebali biti jedna cjelina, ali prije toga bismo morali proći bolni proces otvaranja. Mi živimo u kaosu, barbarstvu, a neprestano pričamo o civilizaciji. Civilizacija je utvara, duh. Nered je naša realnost. Da bi se to promjenilo ljudi bi se morali promjeniti.

U jednom intervjuu ste sebe okarakterisali ne kao pesnika, već “čoveka koji piše poeziju i luta” – kuda Vas vode vaša lutanja?

Često se i izgubim. To je posljedica lutanja. Onda se nastojim vratiti.

Kakva je pozicija umetnika u savremenom društvu, a kakva nekoga ko se bavi pisanjem poezije?

U kaosu nema pozicija. Zato su mi smiješni ljudi koji se ozbiljno shvataju.

Da li se kulturna scena u zemljama u regionu razlikuje?

Ne posotji kulturna scena. Ne postoji sustav, pa ne može postojati ni scena. Samo se pojedinačni trzaji pokušavaju prikazati kao nekakav sustav. Ali to treba prozrijeti. Biti svjestan toga jer nasjedanje na priču da postoji neki sustav može nam se bolno obiti o glavu.

Poezija kog pesnika vas je posebno dotakla u prošlosti?

Puno ih je. Vasko Popa, recimo. Charles Simic. Leonard Cohen. Bob Dylan. Ian Curtis. Sylvia Plath. Marina Cvetajeva. Vislava Šimborska. Moji prijatleji s kojima sam odrastao pišući.

O najlepšoj ljudskoj emociji – ljubavi, neretko pišete cinično, pa je u zbirci “Crni molitvenik” poredite sa srmću, jer pretvara čoveka u neopreznu budalu. Kako vi doživljavate ljubav? Šta je za Vas ljubav?

Ljubav kao i Bog i sloboda je ideja koju moramo neprestano promišljati kako bismo je uopće održali na životu.

Poeziji se, kao i književnosti, često prognozira kraj među futurolozima. Koja je prema vašem mišljenj budućnost poezije i da li se ona nalazi na papiru?

Nemojmo o raznim Tarabićima. Dok god ima na svijetu jedan ljudski duh koji se opire barbarizaciji bit će i poezije. A ja nisam mačka i ne znam žmuriti u budućnost.

Kako doživljavate poeziju na papiru, a kako kada se usmeno interpretira? Sutra imate čitanje u Poletu, kako vi doživljavate takve događaje?

Kao vraćanje poezije tamo otkuda je potekla. U kafanu, među ljude. Ispada da svojim životom jesam neka vrst trubadura koji luta i zabavlja ljude u zadimljenim prostorima koji zaudaraju na alkohol i tugu.

Marina Zec

Leave a reply