fbpx
ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera |

Milenijalci – generacija bez vrednosti osuđena na propast?

Zbog čega se smatra da su milenijalci depresivniji od svih drugih generacija?
Piše: Marina Zec

21. July 2020

U deceniji za nama, pod mladima, najčešće su se podrazumevali mladi ljudi koji pripadaju generaciji milenijalaca. Ipak, u 2020. godini, najmlađi milenijalci imaju 23 godine, a najstariji 39 godina. Prema Zakonu o mladima Republike Srbije, mladima se smatraju ljudi od 15 do 30 godina, što znači da milenijalci, većinski, izlaze iz kategorije koju nazivamo mladima i postaju pravi odrasli ljudi.

Međutim, milenijalci nikako da odrastu. Milenijalci su najanksioznija i najdepresivnija generacija od svih, što pokazuje istraživanje koje je u novembru prošle godine objavila inicijativa The Health of America. Prema ovom istraživanju, prognozira se da će, za razliku od prethodnih generacija kojima su se kao uzrok smrti pripisivale različite bolesti, najveći uzrok smrti milenijalaca biti upravo stres, anksioznost, depresija, predoziranje ili samoubistvo. Optimistično, zar ne?

Milenijalci su, takođe, prema drugim istraživanjima, generacija koja je znatno obrazovanija od prethodnih, te zato ima šire poglede na život od svojih prethodnika. Procenjuje se da su milenijalci odrasli u boljim uslovima od prethodnih generacija, kao i da su im pružene veće životne mogućnosti nego prethodnim generacijama, ali i da su imali humanije uslove odrastanja od mlađih generacija (tačnije da je njihovo odrastanje bilo manje posredovano tehnologijom).

Ako je zaista tako, zašto onda istraživanja pokazuju da su oni rođeni i pre i posle milenijalaca srećniji, a da milenijalci predstavljaju generacijsku crnu rupu?

Odrastanje milenijalaca

Istraživanja pokazuju da problem milenijalaca i borbe sa mentalnom stabilnošću i unutrašnjim mirom nije pitanje pojedinca, već društveni problem. Razlog tome jesu, ni manje ni više, društveno-ekonomske okolnosti u kojima su milenijalci takozvanog zapadnoevropskog sveta odrastali. A da, iako pogođeni specifičnim okolnostima devedesetih, tom svetu trenutno pripadamo i mi.

Milenijalce su odgojile dve generacije, bumeri i pripadnici generacije X, u periodu globalne političke i ekonomske stabilnosti. To znači da nije dolazilo do tektonskih promena u svetu (sa kojima se, recimo, danas suočavamo), iako jeste bilo ratova na Balkanu i u drugim delovima sveta. Ipak, na svetskom nivou, ekonomija je rasla, a države su koliko-toliko vodile računa o građanima. Život je bio jednostavniji, jer su društveno-ekonomski procesi bili jednostavniji (tačnije, niste morali da frilensujete na tri posla bez dana staža, a ni odmora), a životna shvatanja roditelja milenijalaca, prilagođena su tom – jednostavnijem životu, po kome, ukoliko učite i radite vredno, sa lakoćom ćete u budućnosti moći da nađete stalan posao, kupite automobil, stan ili kuću, što danas, u trenutku kada milenijalci samostalno vode svoje živote (ili bi trebalo) nije istina.

Milenijalci su, dakle, uglavnom odrastali u ušuškanim domovima, obasipani ljubavlju i pažnjom roditelja, igrali su se napolju, imperativ je bio učenje i odlazak u školu, a obećano im je da će ostvariti sve u životu. Ili da će makar biti uspešniji od svojih roditelja. Umesto toga, milenijalci u godinama kada su njihovi roditelji stvarali svoje porodice, žive sa roditeljima i u retkim slučajevima imaju plan da se osamostale.

Život bez stalnog zaposlenja 

Veliki uticaj na „izgubljenost” milenijalaca ima fenomen da su milenijalci zapadnog sveta odrastali, kako smo već rekli, u relativno stabilnim ekonomskim sistemima (osim na Balkanu). Međutim, dok su milenijalci odrasli i postali radno sposobni, desilo se mnogo toga, što je potpuno promenilo dotadašnji sistem života. Tačnije, desili su se: razvoj rizičnog kapitala, svetska ekonomska kriza 2008. godine, osiromašenje srednje klase, propadanje sindikata, kraj ere stalnog zaposlenja, razvoj interneta i nestanak i nastanak brojnih zanimanja.

Milenijalci kao radnici, u savremenim uslovima, uvek su zamenljivi, nemaju nikakvu sigurnost na poslu, rade u proseku više od 8 sati dnevno i često se bave prekarnim radom. Oni ni na jedan način nisu zaštićeni, kao što su nekada bili u porodičnom domu, a profesije kojima su želeli da se bave (sećate se – lekar, pekar, apotekar, ili realnije astronaut, policajac, vatrogasac, čak i đubretar – jer se vozi na kamionu), obezvređene su. Milenijalci, ipak, žele da se bave cenjenim poslovima (marketing, IT), te se odlučuju za njih umesto da ispunjavaju svoje snove, koji su predstavljali vrednovane poslove u mladosti prethodne generacije. Ideja o profesiji kojom će promeniti svet i učiniti ga boljim obila se o glavu svakom milenijalcu i sada mu preostaje da, više nego ijedna generacija, bude očajan zbog svakodnevne rutine, iako bi ratne generacije verovatno bile zadovoljne današnjim poslovima. Ili bi bile zgrožene?

Kao posledica izrazito brzih promena u različitim industrijama, milenijalci često moraju da se prekvalifikuju za novi posao, iako su završili studije koje su, pogotovo u Srbiji, naštelovane po vremenu koga više nema. Osim toga, dok ne pronađu posao kojim žele da se bave i za koji su se školovali, milenijalci moraju da rade druge poslove koji ili nemaju veze sa onim što ih interesuje, ili se svode na volontiranje. Mnogi često ostanu zaglavljeni na tom prvom, „probnom” poslu i nikada ne postignu ono što su želeli. Osim toga, iako su tokom odrastanja bili ubeđivani da „bez završenog fakulteta neće naći posao” , milenijalci su se našli u situaciji da im je za posao potreban i fakultet i master, ali ne smetaju ni dodatni kursevi i usavršavanja, što često na kraju ne predstavlja garanciju zaposlenja. Takođe, ubeđivani su da će marljivim radom moći da obezbede sebi pristojan život, a većina njih zbog uslova rada nemaju ni penziono osiguranje, a kamoli mogućnost da kupe kuću ili stan.

The Guardian, skrinšot

Ono što predstavlja možda najveći problem kada govorimo o uticaju ekonomske nestabilnosti i promene u različitim industrijama na mentalno zdravlje milenijalaca, jeste činjenica da su milenijalci odgajani u ubeđenju da je njihovo poslovno ostvarenje jednako njihovom ličnom ostvarenju. Kada ta slika o idealnom sebi i smislu počinje da se ruši, milenijalci ostaju bez ičega. Najpametnija generacija do sada ostaje bez novca, ali i bez vrednosti i smisla. Ili samo pokazuje svoje pravo lice razmažene generacije kojoj je obećan svet na dlanu, a ona sama ne ume da se izbori za njega?

Generacija bez vrednosti i smisla

Milenijalci su, takođe, verovatno najsarkastičnija i najciničnija generacija. Njihovi roditelji, bake i deke, kroz odrastanje, a kasnije i život, imali su velike orijentire i vrednosti kojima su se vodili. Šta to znači? U moru besmisla svakodnevice ranije generacile imale su na raspolaganju smisao – koji su najčešće pružale ili religija ili ideologija.

Sa dominantnim prelaskom iz verovanja u religiju na verovanje u nauku kao religiju, milenijalci su postali „racionalna generacija” koja retko „pada na te velike priče”. Oni se svakodnevno koriste cinizmom i racionalnošću, koji ih često ostavljaju praznim. Ostaju bez odgovora na velika pitanja o smislu i životu i samim tim, u trenutku kada počnu da se suočavaju sa takvim životnim pitanjima, postaju još depresivniji i anksiozniji nego što su bili kada su tražili posao i uslove rada koje nikada neće naći. Njihova životna pitanja pronalaze odgovore u nihilizmu i ispraznom pogledu na svet – koji kroz takve „naočare” postaje samo jedno surovo i ružno mesto.

Zbog toga, milenijalci su najletargičnija, ali najidealističnija generacija, često željna, ali nesposobna da pokrene neku društvenu promenu. Milenijalci imaju razvijeniju društvenu svest od prethodnih generacija i veću želju za tolerancijom i solidarnošću, zbog čega se teže upliću u politiku, ne pristajući na dosadašnje, sada već zastarele političke modele. Oni izražavaju svoj glas, na potpuno drugačiji način, najčešće kroz pobunu i proteste – kako u realnom prostoru, tako i na društvenim mrežama. Ne žele da učestvuju u „velikim prljavim političkim igrama”, zbog čega postoji privid da su politički i društveno najuspavanija generacija, kojoj će biti nametnuto da donosi mnoge važne odluke. Da li će se oni aktivirati i razbiti predrasude o sebi ili će, razočarani u savremeno funkcionisanje sveta, odluke prepustiti starijima ili mlađima?

Da li će milenijalci, generacija kojoj je priča o liberalnom kapitalizmu najuspešnije usađena u um tokom odrastanja, jer oni ne vide mogućnost nikakve promene sveta i smatraju da je takav kakav jeste – zadat, odustati od poriva da svet promene na bolje? Ili će se otrgunti od svih „zadatih” i „racionalnih” principa i skupiti hrabrost da krenu sa stvaranjem solidarnijeg, humanijeg društva, koje ne robuje tehnološkom i ekonomskom razvoju? Čini se da će jedino na ovaj način, aktivnim učešćem u razvoju sveta, milenijalci uspeti da odrastu.

Generacija obeležena strahom

Kao posledica svih faktora koji su uticali na odrastanje milenijalaca, ova generacija danas ima ogroman problem sa strahovima. Strahom da li će naći posao, pritiskom da moraju da budu najbolji, strahom od toga da samostalno žive, da istraže život, prepuste mu se, strahom od vezivanja, u suštini – strahom od življenja. Za svaki strah koji postoji na svetu, verovatno postoji makar jedan milenijalac koji se svakodnevno sa njim bori. A zbog čega, kada su njihovi roditelji imali najbolje namere kada su ih vaspitavali? Zašto kada realno ne žive na ulicama i u najdubljem siromaštvu? Zato što milenijalci stalno imaju (podsvesni) utisak, zbog pritiska društveno-ekonomskih okolnosti, da im konstantno izmiče tlo pod nogama. 

The Guardian, skrinšot

Milenijalci su svesni da posao koji imaju danas, možda sutra neće biti tu, da ne postoji raj i da su političke okolnosti nešto protiv čega je teško izboriti se. Zato – biraju da, kao što smo već rekli, rade komercijalne poslove i svoje vreme provedu neangažovano, lišeni smisla, animirani novom sezonom nove serije na Netflixu. Ipak, besmisao, nesigurnost i prebrze promene koje se svakodnevno dešavaju imaju svoj danak – strahovi, anksioznost i depresija veoma su česte pojave kod milenijalaca.

S druge strane, iako obeleženi strahovima, milenijlaci su generacija koja je uspela da destigmatizuje pitanja koja se tiču mentalnog zdravlja, kao i pitanje lečenja mentalnih problema – od odlaska kod psihologa, do pijenja lekova. Iz svojih strahova izborili su se za nešto – za pravo da javno govore o svojim problemima.

Dakle, kada govorimo o strahovima i mentalnim problemima, milenijalci su, ipak, iz potrebe napravili veliku društvenu promenu i uspeli u nečemu što je prethodnim generacijama bilo teško zamislivo, a to je da destigmatizuju ne samo ovaj fenomen, već i brojne druge – kao što je pozicija LGBT osoba u društvu i pozicija žena na poslu i u politici.

Ipak, o unutrašnjoj patnji milenijalaca, najbolje svedoči nemerljiv broj mimova na ovu temu.

Stvaran problem ili traženje pažnje?

Činjenica je da se milenijalci suočavaju sa velikim brojem problema: nestabilnim poslovima, krizom identiteta, pandemijama novog doba, novim perfidnim ekonomskim ratovima, novom tehnološkom realnošću.

Sa druge strane, čini se da je život, koliko surov, ipak mnogo ušuškaniji nego što je bio pre sto godina. Ne postoje veliki svetski ratovi, životni standard je izrazito veći, kao i životni uslovi kojima je doprineo razvoj tehnologije. U čemu je onda problem?

Da li onda moguće da su sloboda i tehnološki razvoj, vrhovne vrednosti savremenog sveta, zapravo dve zamke koje su pokorile milenijalce? Da li su, umesto da doprinesu razvoju solidarnosti i zdravog društva, samo doprinele da se osamimo, zabuljeni u svoje crne ekrane (black mirror-e) i da se otuđimo od ljudi koje mislimo da poznajemo, jer ih uglavnom procenjujemo putem profila na društvenim mrežama?

Pojedini istraživači i autori smatraju da svet i nije tako surovo mesto, već da su milenijalci takozvana me, me, me (ja, ja, ja) generacija, konstantno razočarana i nezadovoljna svetom u kome, ipak, ne može sve i odmah. Ali, takođe smatraju da je taj sebičluk upravo onaj pogon koji će podstaći uspon milenijalaca.

Milenijalci – uprkos svemu, obećana generacija?

Na žalost milenijalaca, ali i drugih fanova gotovih rešenja, cilj ovog teksta nije da ih ponudi, već da preispita zbog čega su brojni istraživači došli do rezultata da su milenijalci najanksioznija i najdepresivnija generacija. Što i jesu, ali i nisu.

Uprkos analizi faktora koji su uticali na razvoj milenijalaca, važno je da shvatimo da milenijalci trenutno prolaze kroz jednu fazu kroz koju su prolazile i prethodne generacije – a to je prelazak mlade osobe u odraslu osobu. A taj period je svakoj generaciji zahtevan, jer nosi svoje dileme i sumnje.

Takođe, milenijalci su pod stalnom lupom savremenenog sveta, te ukoliko guglate o odlikama milenijalaca, uglavnom ćete naići na studije koje „koriste” preduzetnicima da priviknu milenijalce na uslove rada. Milenijalci nisu eksperimentalna grupa, već generacija kao i bilo koja prethodna, a i ko zna šta bismo sve saznali o prethodnim generacijama u trenucima kada su njihovi pripadnici imali između 20 i 30 godina, da smo ih ovako detaljno analizirali?

Ipak, važno je da milenijalci prihvate da su oni nosioci društvenih promena koje nam svima slede – i da je sada prilika da svet menjaju u pravcu u kome bi želeli. A to sigurno ne mogu iz udobnosti spavaće sobe, dok bindžuju seriju ili pukim besnim tvitovanjem. I da, naravno, u skladu sa takvom odgovornošću – odrastu.

Iako je sklonost milenijalaca da, kako bi pronašli sigurnost, pristaju na šablone i kalupe, možda jedino što možemo da zaključimo je da je za milenijalce, čini se, najbolje da se otrgnu ove nametnute etikete i ne pristaju na interiorizaciju uloge tužnih, pametnih milenijalaca (slično nametnutnoj ulozi tužnih pesnika).

Milenijalci ne moraju da budu lišeni vrednosti i smisla – oni imaju mogućnost da kreiraju svoje nove vrednosti i uzroke smisla, čemu svakodnevno svedočimo. Milenijalci su tvorci startapova, ekoloških pokreta i organizacija. Milenijalci nisu samo pasivni posmatrači koji žive na kaučima svojih roditelja – oni su empatični, društveni i sposobni. Sposobni da sami utiču na svoje živote i učine ih najboljim mogućim.

Ili sposobni da još jednom danas prevrnu očima, uz misao „ko će njima da objašnjava kako će da žive”.

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

6 Comments

  1. milenijal

    Ooooodličan tekst! Pogađa suštinu, a i mimovi su smešni.

    Reply
  2. Mirjana

    Odlican tekst! Mnoge stvari objasnjava detaljno i razumljivo.

    Reply
  3. vatt'ghern

    da li je moguce da je neko seo i napisao ozbiljan tekst sa pravim podacima, istrazen i promisljen? odlican tekst, pozdrav od koleginice novinarke i sapatnice milenijalke

    Reply
  4. Teodora

    Bravo za tekst, nastavite ovako. Napokon se neko setio da objasni uzroke i posledice onoga sto nas kolektivno tisti. Mucna tema, ali neophodna.

    Reply
  5. Andja

    Tekst je odličan. Moj utisak je da su u generaciji milenijalaca, neki ljudi rodjeni sa velikom osetljivošću i okolnosti su ih naterale da razvijaju viši nivo svesti, sa kojim teško mogu nešto da promene u društvu gde ima i dalje previše nesvesnih ljudi. Oni ipak pokušavaju, naročito oni koje su životne okolnosti ranile, a ne mazile, oni koji su mnogo patili tokom odrastanja u porodici. U ovoj generaciji ima mnogo straha, ljutnje, potisnutih emocija, svega onoga sto prethodne generacije nisu završile. Jer iako su roditelji milenijalaca imali ideale i vrednosti, oni nisu puno razvili svoju svest o emocijama, a njihova deca sada nose te terete i dugogodišnji rad na sebi ili psihoterapija menja ove mlade ljude i preusmerava tu potisnutu emociju tuge, ljutnje, besa..u nesto kreativno i humano. Mi bismo voleli da i dalje imamo te vrednosti i ideale naših roditelja, baka i deka, ali društvo nam stalno pokazuje da ih više nema. I onda kada jedan svesniji pojedinac milenijalaca živi prave vrednosti, on često bude odbačen i izolovan. Kada prodje kukanje i osecaj da smo posebni, sto jeste vezano za milenijalce – mozda i za njihovu vecu osetljivost i sposobnost transformacije, onda dolazi autentičnost i prihvatanje onoga što jeste. a to je teško. Mnogi milenijalci prihvataju to što jeste, da bi išli dalje.

    Reply
  6. Dušan

    Super tekst! Spadam u mladje milenijalce i veliki deo ovog teksta je doslovce opisao svakodnevna preispitivanja i strahove. Nastavite sa ovim temama i mozda promenimo nesto kad shvatimo da nismo preterano posebni kao sto kukamo

    Reply

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *