fbpx
ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera |

Miloš Milosavljević – Uvod u razglednice ili poslednji pozdrav Burdenu

„U našem sistemu ti ne ideš na planinu i u duboku travu, jer će te ujesti krpelj i umrećeš ili će te jednostavno ubiti promaja. Ovde prođeš kroz reku i džunglu, a tih krpelja nigde nema. Moje prvo razmišljanje dok sam bio u rezervatu nije bilo kako je tamo super, već kako sve mi to imamo i kod kuće samo sa drugom florom i faunom, ali nikad u te divljine nismo kročili jer će nas pojesti krpelj. Pritom je u rezrevatu sve oko tebe otrovno.“

29. October 2018

Ljudi su različiti na milion načina, ali su gotovo istovetni u nekim od svojih snova. Kada bismo sad napravili anketu i pitali ljude koji je to evropski grad koji bi želeli da posete gotovo je sigurno da bi 9 od 10 ispitanika reklo Pariz. Sličan rezultat bio bi u slučaju ezgotičnog putovanja na Kubu. Međutim, mašta nije jedino što nedostaje današnjim ljudima. Uprkos tome što postoji milion načina da ostavimo novac sa strane i žrtvujemo neki osrednji automobil za put za pamćenje, to se retko dešava. Ljudi žrtvuju svoje snove za realan život. Tako da će 9 od 10 ispitanika na kraju videti Ajfelovu kulu samo na razglednici. Miloš Milosavljević je predstavnik jedne desetine statistke i po mašti i po hrabrosti. Završio je Fakultet organizacionih nauka i nakon toga predao se svom poslu u potpunosti, dok nije shvatio da ako nastavi tim tempom nikad neće videti ostatak naše divne planete. On zato kreće na put od šest meseci koji ga vodi na Kubu i Južnu Ameriku kako bi ostvario svoj san i naučio životne lekcije koje će primenjivati u budućnosti. Inače, Miloš je po Beogradu poznatiji po svom alter-egu – Siniša, imenu koje je sam sebi udelio iz razloga što ne pamti imena prilikom prvih susreta pa ovako čini stvari jednakim. U momentu kada ga budete nazvali Miloše, znajte da ste mu postali prijatelj. Ovaj intervju je uvod u razglednice koje će Miloš objavljivati svake nedelje na sajtu Oblakoder magazina.

Pa gde si čoveče?

-Evo me usred Lime, u kraju koji se zove San Borha. Trenutno je sedam ujutru kod nas, kod vas je dva, i naučio sam da se budim ovako rano da bih mogao da se čujem sa vama ljudima kod kuće.

Gde si smešten, je l‘ si tu sa nekom porodicom, kako to funkcioniše?

-Sad sam u Limi sa jednom porodicom koju sam našao preko couchsurfing-a i veoma su kul, imaju kuću u centru grada, jednog psa i tri mačke, a ponekad me vode i u drugu kuću izvan grada gde imaju četiri kera i isto toliko mačaka i dvesta soba. Veoma vole da ugoste ljude i da ti pomognu dok si ovde. Tako da sam ja srećom u centru Lime, spavam kod njih u nekom njhovom golubarniku. Ponekad bude hladno, ali se pokrijem sa četiri ćebeta i onda mi bude do jaja.

Da li si ranije radio couchsurfing ili ti je ovo vatreno krštenje?

-Ne ovo mi je bukvalno prvi put i što je najgore prvi put sam ga aktivirao pre nego što sam došao u Limu da bih našao smeštaj. Krenuo sam da ga tražim još dok sam bio na Kubi, a tamo nema interneta, tako da sam bio uplašen da li će raditi. Uglavnom ljudi žele da pomognu, ja sam objavio da me nastavak puta vodi u Limu i dobio sam 3,4 ponude od domaćina koji su mi nudili da dođem baš kod njih da prespavam i ja sam bio šokiran, jer sam postavio sebi klasično pitanje: Zašto me ovi ljudi uopšte zovu da dođem kod njih? Tako nešto bi logično trebalo da je teže, da ih barem prvo pristojno zamolim za smeštaj. Sleteo sam u Limu u 11 sati uveče, čuo se sa devojkom domaćinom, zvučala je okej i od nje dobio adresu i par instrukcija. Ono što nisam imao na umu je to da Lima ima 30 kilometara u prečniku i trebalo mi je jedno sat i po vremena da dođem od aerodroma do neke kuće, što je bilo dosta zanimljivo. Osnovna razlika između hotela i ovoga je što kad odeš u hotel dočeka te recepcija, tu si i misliš da tako treba i to je to. Sa druge strane couchsurfingom dođeš na neku adresu kucaš na vrata, otvori ti neka devojka, dočeka te ker koji skoči na tebe i porodica koja te pita: Želiš li da pojedeš nešto?

Koliko si već dugo u Peruu?

-Zapravo ovde sam već mesec dana, a plan je bio da ostanem dve, tri nedelje, međutim sve se otelo kontroli zato što sam došao i upoznao porodicu i polako krenuo da pričam sa njima dok nisu došli do pitanja: Koji ti je plan? Znaš ja iskreno imam osećaj da njih uopšte ne interesuje koliko ću ja ovde ostati,  mislim da bukvalno mogu ovde da se preselim, osnujem porodicu i da oni ništa ne bi imali protiv. Kao ona epizoda Rick and Morty-ija sa parazitom koji ubacuje nova sećanja, pa treba da ih bude tačno pet ili šest. E pa u ovom slučaju sam ja taj parazit! Ili Mister Poopy Butthole samo što se nadam da me neće upucati na kraju. (smeh)

Nadamo se neće. I kakav ste plan na kraju napravili?

-Pričao sam sa porodicom i naravno za početak je predložena gringo opcija. Ovde tako zovu strance i taj izraz su doneli Meksikanci tokom rata. Pošto su Amerikanci bili obučeni u zeleno, oni su govorili green go home, ali toliko su ga ubrzali da je na kraju ispalo gringo. Klasična gringo ruta kada dođeš u Limu bi bila da odeš u Husku, jer je tamo Maču Pikču i da se slikaš, kao da ne postoji ništa drugo. Ova zemlja je zapravo ogromna, postoji mnogo puteva kojima bi mogao da kreneš, satima gore i satima dole i dalje nećeš moći da obiđeš sve. I iz tog razloga porodica mi je predložila da krenem u Tarapoto. To je grad u delu Amazonas, koji je njihov najveći grad u džungli. Ja sam to zamišljao kao grad u kome piješ kafu ili pivo dok ti iznad glave visi zmija sa krova. Naravno pristao sam na taj izazov. Napravili smo plan šta treba da posetim, isplanirali da je sedam dana dovoljno za put, kupili avionsku kartu za 29. septembar. Tog datuma, sa backpack-om, spremam se da krenem na avion, ostavim devojku koja me je ugostila da me check in-uje i taman ulazim u autobus i u trenutku kad mi zvoni telefon. Sa druge strane mi ta devojka kaže da smo kupili kartu za pogrešan mesec… I ja se na to nasmejem, ali odlučim da ipak uhvatim autobus za Tarapoto i najavim se sledećoj porodici preko couchsurfinga da stižem. Posle 30 sati vožnje stižem na destinaciju i kažem domaćinima da ću ostati samo neki dan dok obiđem sve, ali evo već dve nedelje sam njihov gost. Vidiš uprkos tome što sam studirao organizaciju, ovde stvari nikad ne ispadnu kako ih isplaniraš.

Ti jedan dan možeš da odeš negde ali i ne moraš, možeš da izabereš skroz drugo mesto ili da se ono slučajno desi. Da li ti prija taj osećaj?

-Iskreno mi prija, na neki način sam funkcionisao tako čitav život, samo što su pravila u realnom životu, to jest kod kuće, bila dosta strožija. Postoji kuća u koju se vraćaš da prespavaš, imaš posao na koji ideš svakog radnog dana, a i vikendom ako te iscimaju, imaš svoju ekipu i ti kružiš po tim poznatim varijablama. Sa druge strane kada si ovde, nekad ne moraš ni da se vratiš kući, jedno veče sam se prespavao u drugom delu grada jer jednostavno nisam mogao da se vratim, bilo je kasno. Veoma je zanimljivo. Idem i istražujem sa ljudima koji žive ovde. Zovu me ljudi iz Beograda i kažu da živim njihov san. Onda odem kod ljudi u Peruu i nađem sa njima atrakciju na kojoj oni nikad nisu bili i onda zajedno živim i njihov san. Zato sam i ostao u Tarapotu, jer sam istraživao gde mogu da idem. Recimo oko grada postoje vodopadi do kojih dolaziš tako što hodaš 30 minuta direktno kroz reku. Kod kuće ne bih ni mogao da zamislim. Jedan dan sam želeo da uđem u Amazon, ne znajući da sam ja sve vreme u šumi Amazon, pošto je sve to Amazonija. Međutim u meni je radio Srbin turista i bio sam ubeđen da ja moram da idem u pravi Amazon, u reku. I tako sam našao rezervat Pakaja Samirija za koji sam bio ubeđen da je u baš tim vodama (što naravno nije bilo tačno), ali je to rezervat koji je očuvan i gde ti kao posetilac možeš da se voziš kanuom, da pecaš krokodile i pirane, gledaš drveće i tako dalje.

Jel si osećao strah s obzirom da si ušao u potpuno nepoznate predele?

-Iskreno bilo mi je teže da bukiram kartu za taj rezrevat nego da krenem na ovaj put od šest meseci. Cimao sam se i pričao sa domaćinima koju su mi govorili kako je to odlično mesto. Dalje idem i dogovoram se sa agencijama oni mi nude različite ponude. Različiti su asortimani ponuda, ali u suštini se sastoji od pecanja, lova na krokodile noću, pijenje vode iz lijana, jedenja tradicionalne medicine i kore od drveća. I onda taman napravim dogovor sa agencijom i isečem se skroz, pa se vratim kući i pričam sa porodicom o tome, pa mi onda oni govore da li je to bio dobar dogovor ili ne. Onda zovnem porodicu iz Lime i prolazim kroz istu priču. Na kraju zovem i ljude iz Beograda i pitam ih da li radim pravu stvar.

Čini se da ti je zapravo bilo teže da uopšte kreneš u džunglu nego da budeš u njoj?

-Upravo tako. Najteže je da skočiš! Meni je bilo mnogo teže u Beogradu dok sam čekao da krenem na put nego kad sam na njega krenuo. Tako je isto bilo i u ovom slučaju. Čudno je što te od toga deli samo plaćanje. Samo platiš i kreneš. I zato sam kada su me pitali u agenciji kada bi krenuo, odgovorio sam da želim da krenem sutra. Sutra sam se spakovao i konačno skočio, bilo je lakše, ali prvo je trebalo uopšte doći do rezrevata. Naime Tarapoto je u džungli i da bih ja stigao do grada iz kog se kreće do finalne destinacije, trebalo je da putujem dva sata kolima i pet sati brodom, da stignem u neki gradić i prespavam, da bi potom motorom došao do Pakaja Samirija. I onda uđeš i shvatiš, tamo civilizacija ne postoji. Na telefonu još na početku džungle nestane signal. Ispred tebe kanui koji prolaze rekom i ljudi koji seku lijane mačetama. I vodič koji ti pruža veslo i kaže: Izvoli u svoj kanu.

Kakav je osećaj savremenom čoveku kad nema signal na telefonu?

-Stvar je u tome što sam se sad već navikao, jer je odvikavanje od signala krenulo još na Kubi. To je bio rehab najgore vrste, kao da sam vezan za krevet i stavljen u mračnu sobi i uprkos tome što vrištim i derem se niko ne otvara vrata. Ja sam znao da na Kubi nema interneta, ali sam ipak živeo u zabludi da to znači da ću samo malo duže sačekati, da im je signal slabiji, ali prevario sam se. Tamo bukvalno nema neta. Ja sam imao kubanski broj, ali sa njim možeš da zoveš samo ljude u zemlji, a ja sam ih poznavao ukupno troje. Postojao je neki slab signal u kući u kojoj sam odsedao, ali i kad uspeš da se konektuješ,  ne možeš da otvoriš niti jedan američki program jer Kuba to zabranjuje. I onda naučiš da hodaš ulicom, čuješ zvuk telefona ali se ne iscimaš. Pravo da ti kažem, ovde u Peruu postoji internet, kartice i paketi za isti, ali sam uprkos tome odlučio da ih ne kupujem. Neću da idem kroz grad i da gledam Instagram. Tako da je lečenje na Kubi bilo delotvorno. Naučio sam da živim sa svojim mislima i da razmišljam, da sednem u autobus i gledam kroz prozor, a ne u telefon.

Spominješ početak puta i prvu destinaciju koja je bila Kuba. Zašto si se odlučio da baš tamo započneš svoj put? Ti si tamo imao kontakte, ali da li je uticalo to što je Kuba zapravo laganiji deo cele avanture?

-Veliki deo jeste u tome što tamo žive ljudi sa kojima sam odrastao i uprkos tome što ih nisam video 14 godina imao sam osećaj da idem tamo gde mi je druga kuća. Nekako mi je Kuba bila safenet gde ću otići i polako uplivati u buduči život. Tamo sam se stvarno osećao kao kod kuće i imao svu moguću sigurnost i avantura deo puta je zapravo krenuča kada sam otišao sa Kube. Ovo je bio pripremni deo, kuvaj žabu tako što je staviš u hladnu vodu, uključiš ringlu i onda se sama voda zagreje. Mislim da mi je to bio veoma pametan potez, jer sam tamo u malim koracima i umerenu podršku, ne agresivnu kao kod kuće, polako shvatao i učio kako funkcionišu stvari. U ovom svetu ipak su pravila drugačija. Ovde nemaš čips od krompira, već od banane i prvo pitanje koje te ljudi pitaju nije šta radiš, već kako si. Te stvari govore na koliko si drugačijem terenu.

Pisaćeš u svojim razglednicama o svim doživljajima, pa i o Kubi. Da li bi mogao samo ukratko na nju da se vratiš i kažeš šta je na tebe ostavilo najveći utisak?

-Iskreno, ja lično imam problem sa Kubom. Ja sam napisao i sklopio sva svoja mišljenja i još uvek ne mogu da se odlučim za nju. Ne mogu da se odlučim da li je raj ili pakao na Zemlji. Mogu ti reći stvari koje nisam očekivao. Na primer, ekstremno je organizovana. Od prvog dana sam mogao da se snađem kako da dođem od kuće do grada. Znao sam gde je koja ulica zahvaljujući tome što su u tom delu grada gde sam bio smešten, paralelne ulice nose parne brojeve, a poprečne neparne. Takođe je utisak da je tamo sve naopako. Kad želiš da zamisliš šta je na Kubi, zamisli kako je kod kuće i obrni naopačke. Tako je sa cenama i sa pristupačnošću i sa svime. Recimo bicikl na dan je 15 dolara, a kilo avokada je dolar. Možeš da ručaš za dolar, a možeš i za pedeset u restoranu. Postoje radnje i ti si naravno navikao da u njima nešto kupiš, ali tamo vidiš ljude koji nisu navikli da idu u radnju. U radnju se ide jednom nedeljno i ona je uglavnom prazna. Kada kreneš u kupovinu, da bi zapravo kupio sve što si nameravao, moraš da odeš do tri različita marketa. Radnje zapravo nisu totalno prazne, da neko pogrešno ne shvati, rafovi su puni, ali na njima samo stoje ulje i šećer. Za ostale namernice moraš da se potrudiš.

Znači li to da je Kuba u stvari raj za turiste, a pakao za ljude koji žive na njoj?

-Da, i to mi je upravo i bilo najteže jer se ja trudim da ne budem turista već posetilac. Sve vreme sam se trudio da živim kao Kubanci, da dodirnem taj svet u kojem oni žive. Iskreno nije lepo ni za turiste. Odeš tamo i ljudi nemaju para i oni će te kao turistu odraditi za 2,3,5 pezosa. Ti ćeš to znati, ali nećeš moći ništa da uradiš povodom toga. Neće oni to uraditi iz zle namere, zato što žele da te povrede, već zato što znaju da to tebi ništa ne znači. Generalno, ono što sam shvatio iz priče sa narodom, Kubanci su se umorili od toga što Kubanci. Svi imamo u glavi tu klasičnu kubansku sliku, koja je napravljena u centru grada, sa devojkama koje su obučene kao klasične Kubanke, ali ta slika postaje drugačija  kad kroz priču shvatiš da te devojke primaju platu za to što sede tu i slikaju se. Inače ta plata iznosi 20 dolara. U toj zemlji se svaki dan ljudi snalaze, ja sam zapravo mislio da mi to radimo u našoj. Ali tamo se ljudi snalaze za hranu. I što sam više bio na Kubi i pričao sa njihovim ljudima sve sam više shvatio da i oni razumeju da su zatvoreni iznutra, a ne spolja. Kuba je zapravo jedan veliki brend i treba zaposliti tog čoveka koji ju je napravio u marketingu, a ne u politici. Napravili su državu u kojoj vladaju načela Cuba libre, sloboda, narod, ali to je međutim bilo sjajno kada su se oslobodili i od tada je to ostalo apsolutno isto, a vreme je prolazilo. Ono što je najčudnije, ljudi još uvek misle da na Kubi vlada komunizam,  a u stvari je na snazi najcrnji kapitalizam. Ne možeš da sediš na ulici i da radiš malo i da živiš od svoje slobode. Količina sadržaja oko tebe i sam sistem ti to ne dozvoljavaju. Zato sam za Kubu i napisao u svojim razglednicama: Kuba je tužna koliko je i lepa, a mnogo je lepa.

Pošto ćeš opširnije pisati u razglednicama o svojim avanutrama, sad bi bilo dobro da se vratiš na početak i svoje donošenje odluke da ideš na put. Kako si došao do te odluke i da li je to bio dugoračan plan?

-To je pre bila fiks ideja, nego dugoročan plan jer se drugačije i ne može nazvati dok ne kreneš stvarno da živiš to. Prvo sam imao fiks ideju da idem kopnom do Tibeta, pa sam razmišljao koliko mi je potrebno vremena za takav poduhvat. Taj plan mi se vrteo u glavi dobrih godinu dana. Međutim stvari su krenule u drugačijem smeru. Sve je išlo nekim normalnim tokom, imao sam dva posla, mogućnosti koje su bile sjajne, ali sticajem okolnosti zatekao sam se na sastanku sa nekim strancima, prezentaciju je držao čovek koji je sa ogromnom energijom pristupao poslu i ulazio u svaku poru svoje profesije. Pomislio sam kako bih ja želeo da budem baš takav, ali takav način posmatranja mi ne bi nikad dozvolio da radim stvari kakve radim sad. Razmišljao sam kako, ako sada krenem tim putem, neću ispuniti deo sebe i posle ću ceo život razmišljati o tome kako sam propustio trenutak da uradim nešto drugačije. Zato sam nakon toga seo sa mojim ortakom Zazijem sa kojim sam donosio sve poslovne odluke u životu i rekao mu: Zazi ja moram da idem, osećam to u nogama, osećam na leđima krila koja se šire, a ne mogu da se okrenu pošto su zatvorena u kocki. Pitao sam ga da li je pametnije da krenem sada ili za godinu dana i naravno on mi je rekao da krenem odmah. Te noći sam se ubio više nego ikad u životu. Sutra sam već bio spreman da skočim.

Da li ti misliš da ovo lutanje kroz koje prolaziš je u suštini jedna vrsta konačnog puta do zrelosti, to jest posvećivanja jednoj stvari u vidu posla?

-Pre svega moj put ne bih nazvao lutanjem pošto taj izraz možda bolje priliči vremenu u kom sam krenuo da radim i gledao gde ću i šta ću sa sobom. Pre ovog puta sam jasno odlučio šta hoću, imao sam viziju i ambiciju da ostvarim zacrtano. Ovaj put je definitivno alat koji će mi objasniti da li će to što budem hteo da radim u budućnosti dobro ili nije. Moj najveći problem je što ja imam želju i volju da radim i da zaradim, ali nisam siguran gde je pravo mesto da tu zaradu potrošim. I taj odgovor sam našao na ovom putu. Jebeno treba da sedneš na avion i da dođeš u Peru na tri dana, vidiš nešto što nisi video pre, pojedeš nešto što ne možeš u Beogradu i vratiš se kući. Ovde sam već naučio toliko stvari. Recimo razočarao sam se na nekim mestima u naš svet. Naše dogme nam nalažu da meso mora da stoji u frižideru, sa pečatima, da prođe sve veterinarske preglede. U ovom svetu ti odeš na pijacu, kupiš meso koje nije videlo friz u životu, prodaje spolja na 30 stepeni, ali su uprkos tome svi oko tebe živi i zdravi. U našem sistemu ti ne ideš na planinu i u duboku travu, jer će te ujesti krpelj i umrećeš ili će te jednostavno ubiti promaja. Ovde prođeš kroz reku i džunglu, a tih krpelja nigde nema. Moje prvo razmišljanje dok sam bio u rezervatu nije bilo kako je tamo super, već kako sve mi to imamo i kod kuće samo sa drugom florom i faunom, ali nikad u te divljine nismo kročili jer će nas pojesti krpelj. Pritom je u rezrevatu sve oko tebe otrovno.

Kakva je reakcija bila roditelja na tvoju odluku da ideš u nepoznato na šest meseci? Kako su oni to prihvatili?

-Ja imam malo drugačiji odnos sa kevom i ćaletom s obzirom da oni u mom životu nisu donosioci odluka već dugo, dugo godina. Oni su više obavešteni o mom životu nego što u njemu učestvuju ali su mi oduvek pružali ogromnu podršku. Jedan dan sam forsirao porodični ručak i svima je bilo čudno otkud ja to baš da želim sad sve da ih okupim na ručku. Seli smo i usred jela su me pitali da li idem na neki koncert za mesec dana i tada sam im rekao da neću biti tu ni za mesec ni za narednih šest meseci. Tu je nastala ona neprijatna tišina, kašika puna supe iznad usta i šta uraditi sa njom. (smeh) Posle male pauze pitali su me gde ću, ja sam im objasnio i oni su mi rekli da sam i do tada donosio odluke koje im nisu bile jasne, ali da ne mogu ništa da mi zamere jer sam odrastao čovek, imam posao i sve što ide uz isti tako da je očigledno da znam šta radim. Ništa, posle smo se samo dogovorili oko pranja stvari i to je bilo to.

Sa prijateljima je sigurno bilo drugačije?

-Druga osoba kojoj sam saopštio da odlazim je bio moj ortak Luka. Bio je zbunjen kad sam mu saopštio i samo je seo pored mene i krenuo da ludi. Nije poludeo zato što idem, nego zato što je smatrao da sam mu to saopštio tonom kakvim bih mu inače rekao da idem do pekare po sendvič i sok. Posle donošenja i saopštavanja odluke, krenuo je ispraćaj koji je trajao dva meseca. Ispraćali su me svaki dan, jer valjda nismo smeli ni jedan da izgubimo. Jednog trenutka je to toliko eskaliralo da sam bio u fazonu, ljudi, ja ne mogu više da se ispraćam, dajte mi jedan vikend slobodno. Poslednje veče je naravno bilo baš kakvo treba da bude ili, možda bolje da kažem, kakvo ne treba. Došlo je tridesetoro ljudi, agresija, ludilo, muzika, moj oproštajni govor, njihovi oproštajni govori i pesme, mnogo alkohola i sedenja na terasi. Sledeća scena je bila povratak svesti na istoj toj terasi oko devet ujutru, gde me Luka tera sa terase i govori mi da moram da idem kući. Ja sam bio ljut što me budi sve dok mi nije objasnio da mi avion kreće za tri sata. Pritom se nisam ni spakovao. Na kraju me je spakovala keva jer ja nisam bio u stanju to da uradim. Hvala Bogu pa smo pre toga imali probno pakovanje pa je znala šta mi je sve potrebno. Stigao sam na avion i otreznio se tek negde oko sedam uveče na aerodromu u Berlinu. Naravno do Kube nisam bio siguran da li mi je keva spakovala punjač za telefon… (smeh)

Došli smo do kraja, ali ovo je tek početak. Ovaj intervjue tek uvod za tvoje razglednice koje ćeš objavljivati u Oblakoder magazinu. Možeš li nam reći malo više o tome?

-Pisaću razglednice koje neće biti turističke već ću prikazati svoju percepciju toga šta se dešava oko mene na različitim mestima. To nisu razglednice u vidu putopisa ili Galebov osećaj na ajahuasci, već lični kontakt sa okolinom. Posmatram gradove kroz različite prizme, ono što ću sigurno opisivati su hrana i ljudi u gradskom prevozu. Ako je neko pročitao ovaj intervju do kraja, ne budite lenji pratite i čitajte dalje, jer tek kreće da bude zanimljivo.

Pokojni Entoni Burden bi sigurno bio ponosan na tebe!

– Sigurno. Zanimljivo je da sam mu napisao pismo pre nego što je umro sa pozivom da dođe u Srbiju i da proba salčiće, pošto smo nekako uspeli da napravimo slatko od svinje. Stvarno osećam da sam mu poslao tu poruku dok je bio živ da se ne bi ubio. Žao mi je što nije pročitao, jer bi verovatno stvari sada bile drugačije.

Tagovi:

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *