fbpx
POGLEDAJ OBLAKODEROV NOVI PROJEKAT - TEKSTOVE O IT ISTORIJI JUGOSLAVIJE! Od prvog domaćeg računara i robota, preko kompjuterske audio i vizuelne umetnosti | POGLEDAJ OBLAKODEROV NOVI PROJEKAT - TEKSTOVE O IT ISTORIJI JUGOSLAVIJE! Od prvog domaćeg računara i robota, preko kompjuterske audio i vizuelne umetnosti | POGLEDAJ OBLAKODEROV NOVI PROJEKAT - TEKSTOVE O IT ISTORIJI JUGOSLAVIJE! Od prvog domaćeg računara i robota, preko kompjuterske audio i vizuelne umetnosti | POGLEDAJ OBLAKODEROV NOVI PROJEKAT - TEKSTOVE O IT ISTORIJI JUGOSLAVIJE! Od prvog domaćeg računara i robota, preko kompjuterske audio i vizuelne umetnosti | POGLEDAJ OBLAKODEROV NOVI PROJEKAT - TEKSTOVE O IT ISTORIJI JUGOSLAVIJE! Od prvog domaćeg računara i robota, preko kompjuterske audio i vizuelne umetnosti | POGLEDAJ OBLAKODEROV NOVI PROJEKAT - TEKSTOVE O IT ISTORIJI JUGOSLAVIJE! Od prvog domaćeg računara i robota, preko kompjuterske audio i vizuelne umetnosti |

Murder, mayhem, and morning sickness – Crni humor Ljubice Luković

Ljubica Luković je ovogodišnji diplomac na masteru Serial Storytelling– a u internacionalnoj školi filma u Kelnu (IFS – Internationale  filmshule Köln) koju je završila master radom ‘’Killer mom’’. U trajanju od 8 epizoda, “Killer mom” prikazuje lik mlade žene koja se suočava sa neočekivanom trudnoćom dok gradi karijeru kao plaćeni ubica. Ko je Ljubica, zašto […]

12. September 2019

Ljubica Luković je ovogodišnji diplomac na masteru Serial Storytelling– a u internacionalnoj školi filma u Kelnu (IFS – Internationale  filmshule Köln) koju je završila master radom ‘’Killer mom’’. U trajanju od 8 epizoda, “Killer mom” prikazuje lik mlade žene koja se suočava sa neočekivanom trudnoćom dok gradi karijeru kao plaćeni ubica. Ko je Ljubica, zašto se odlučila za crnu komediju, šta “Killer mom” prenosi i gde leži zabava tokom osam tridesetominutnih epizoda, odgovara upravo autorka pomenutog serijala.

Ljubice, dobrodošla u Oblakoderov Salon.

Šta je storytelling i zbog čega si ga odabrala kao sopstveni način izražavanja?

Uvek sam se pomalo osećala kao vanzemaljac koji nespretno imitira ljude pokušavajući da se uklopi. U tom procesu istraživanja i imitiranja sam sakupila dovoljno informacija o normalnim ljudima da sam shvatila da od njih mogu da kreiram neke nove priče. Dakle, storytelling je ono kad ljudi žive svoje živote, a ja ih posmatram, zapisujem, prepakujem te živote kao neku novu priču, a oni kažu: “Wow, pa ovo kao da je neko pisao o meni!” Možda ću se zauvek osećati kao vanzemaljac, ali mi pisanje pomaže da malo bolje razumem ljude oko sebe.

Killer Mom” je ideja razvijena u osam epizoda. Da li možeš da nam približiš sam koncept i ideju rada?

Ovo je serija koja ispituje prežvakano pitanje na koje nikad nismo našli odgovor- da li žene mogu da imaju i karijeru i porodicu? Glavna junakinja je devojka u najboljim godinama, posvećena svojoj karijeri, putovanjima i nesrećnim ljubavima, kojoj se život menja iz korena kad saznaje da je trudna. Prilično standardna sitkom postavka, samo što je junakinja plaćeni ubica. Ideja je bila da se ispita pozicija mlade žene u savremenom društvu, ali kroz jedan bizaran i zabavan svet. Glavna junakinja mora da se izbori sa predrasudama i problemima sa kojima se suočava svaka devojka koja radi u industriji dominiranoj muškarcima, samo što umesto u IT-ju, na primer, radi u industriji smrti.

Koga ubija mama-ubica i šta je za tebe najinteresantniji deo njene ličnosti?

Ubija onoga koga joj naruče, zato što je to njen posao. Ne postoji nikakav specijalni razlog zašto je odabrala tu liniju posla, kao što obično postoji kada su u pitanju žene ubice u filmovima i serijama. Tu postoji i lik Oksane, ruske ubice koja upravo ismeva sve stereotipe koje mrzim. Oksana je uvek obučena u preuske korsete i ogromne štikletine, šminka joj je savršena u svakoj prilici i ima tragičnu priču iz prošlosti- cela porodica je pobijena pred njom kad je bila mala, dečko ju je silovao u srednjoj školi, neki kineski deda je učio kung fu na vrhu planine… Za razliku od nje, moja glavna junakinja kapira da je lakše trčati za žrtvama u sportskom brusu nego korsetu i imala je veoma srećno detinjstvo. Jednostavno, plaćene ubice imaju odlične plate i mnogo zanimljiviji posao nego da rade papirologiju od 9 do 5. U suštini, najinteresantnije mi je da kroz svoju junakinju izvrćem sve stereotipe i predrasude o ženama koje mogu, uključujući i onu da bi ambiciozna žena posvećena poslu kao od šale abortirala neželjenu trudnoću. E, pa, možda i ne bi i ne postoji univerzalni obrazac po kome bi žene trebalo da se ponašaju.

Ubistvo, psihopate i Treći svetski rat si kategorizovala kao girl stuff. Kada su počele da te intrigriraju ovakve teme?

Kad mi je tata rekao da ne mogu u lov sa stricem jer sam žensko. Ta podela na stvari koje bi trebalo da rade devojčice i dečaci me je oduvek izluđivala, a posebno kad bi neko začuđeno prokomentarisao što se ja tako ženstvena bavim nekim neženstvenim stvarima, poput psovanja ili ispijanja piva. U nekom trenutku sam trenirala kendo, pa sam se iznervirala kad mi je jedan dečko rekao da je to gej. I dalje pokušavam da logički obradim tu rečenicu, tako da me izuzetno zabavljaju reakcije ljudi koji svet i dalje posmatraju crno-belo (ili roze-plavo), kad se pojavim u roze haljini sa savršeno izvučenim ajlajnerom i uz viski ili pivo krenem da im pričam o masakrima, psihopatama i neumitnom kraju sveta, a posebno me nerviraju ljudi koji mi kažu da nisam kao druge devojke i očekuju da ću to shvatiti kao kompliment. Druže, ja nisam kao drugi ljudi, to su sasvim nepotrebne rodne kategorizacije.

Tu je i ime Gregory Mccrash. Ko je on?

Gregori je moj alter ego, muškarac koji piše crne komedije, za razliku od Ljubice koja piše komedije za decu. S jedne strane je zajebancija nastala iz tih rodnih predrasuda, posebno one da žene nisu duhovite, tako da sam ja odlučila da svoje crne komedije u budućnosti potpisujem kao sredovečni beli muškarac. Ko zna, možda će nekom biti smešnije. S druge strane, to je ozbiljan problem. Ja gradim karijeru na dva potpuno različita spektruma komedije. Stvarno ne bih volela da neki roditelj, oduševljen mojim prvim filmom za decu, odluči da odvede dete na moj sledeći film očekujući isto, a dobije samo post-traumatski stres poremećaj i razgovor sa detetom o seksu i drogi koji je komotno mogao da sačeka još koju godinu.



Posle diplome Fakulteta dramskih umetnosti, odlučuješ se za IFS u Kelnu. Kako je internacionalno okruženje uticalo na tvoje stvaranje i kakav odnos se uspostavio u klasi Serial Storytelling-a?


Imam utisak da se kod nas dramaturgija i dalje kreće u okvirima nekih devededesetih (možda čak i osamdesetih), pa se zato verovatno oduševljavamo žanrovima i zapletima koji su u ostatku sveta već izakani klišei. Studiranje u Kelnu je bilo neprocenjivo iskustvo i za te dve godine sam naučila više o dramaturgiji nego za osam godina studiranja i rada na televiziji u Srbiji. Za početak, shvatila sam da je scenaristika pre svega kolektivna aktivnost i da je za sjajne ideje potrebna sinergija sjajnih mozgova, a ne jedan ogromni umetnički ego sa nerealnim ambicijama, tako da bih svakome ko želi da se ozbiljno posveti scenariju preporučila da završi neki kurs u inostranstvu, bilo na IFS-u, Serial Eyes-u, ili na radionicama poput Midpoint-a i Torino Series Lab-a.

Internationale Filmshule Köln – Serial Storytelling

Pretty good ideas je kolektiv nastao kao zajednička ideja šestoro ljudi sa istog smera Ka čemu težite i šta nudite?

Nudimo prilično dobre ideje. Ne sjajne, ne loše, samo prilično dobre. To je šestoro ljudi sa tri različita kontinenta i istim smislom za humor koji su se nekim slučajem u isto vreme obreli na istom mestu i shvatili da je taj kosmički klik previše dobar da bi nestao posle diplomiranja. Nudimo grupno mozganje i ideje za serije, filmove, video-igre, rođendanske čestitke, motivaciona pisma, epitafe i prilično glupe izume koji nikome ne trebaju.



Radila si na brojnim filmskim festivalima. Koji bi izvdojila kao posebno iskustvo i zbog čega?

Pre svega FEST, zato što za njega radim već skoro deset godina i zato što uvek dođe u pravom trenutku. Taman kad krene post-novogodišnja depresija, kreću i pripreme za FEST, a kada se završi i špica poslednjeg filma na bisu, to je znak da u Beogradu počinje proleće.

Sada kada je “Killer Mom našla novi dom u produkcijskoj kući koja ju je kupila. Da li je u pripremi nešto slične tematike?

Dosta projekata, u rangu od prijemčivog dečjeg filma, do super-mračnih komedija. Za početak, sledeće godine se očekuje snimanje mog prvog dugometražnog scenarija (za decu), “Leto kada sam naučila da letim”, adaptacija knjige Jasminke Petrović, koju će režirati Raša Andrić., a onda i jedna urbana komedija (za odrasle) koju pišem sa svojim omiljenim ko-autorom, Matijom Dragojevićem, o dvoje ortaka koji odluče da naprave lažnu svadbu da bi rešili sve životne probleme (ali se ne smuvaju na kraju). Tu je i “Otto is dead”, isto za nemačko tržište, krimi-komedija o totalnom luzeru koji zbog birokratske greške biva proglašen mrtvim i započinje novi život s one strane zakona, kao neki “Breaking bad” sa mnogo glupljim protagonistom. Zatim “Cancer boy”, tinejdž-komedija o stidljivom srednjoškolcu koji odjednom postaje najpopularniji dečak u školi jer svi misle da ima rak, ali i “Olddiggers”, o tri ortaka koji odluče da nađu neke bogate babe da ih sponzorišu umesto da rade. Mislim da je sad prilično jasno zašto mi je potreban Gregori.

Šta radi Ljubica Luković van crnog humora, kako kreira svoje vreme u Nemačkoj nakon studija?

Crni humor se nalazi u svakom segmentu mog života. Evo moj ljubavni život, na primer. Čista tragikomedija. “You can’t spell “dramaturg” without “drama”, što znači da uglavnom nailazim na (i aktivno tražim) bizarne, ali zanimljive životne situacije koje ću moći da iskoristim u nekom svom radu. Živela sam u Indoneziji neko vreme gde sam radila kao manekenka, pravila stvarno odlične konje od keramike i vozila motor bez dozvole. U Nemačkoj mi je život malo dosadniji, uglavnom pišem, gledam serije i nesrećno se zaljubljujem u emotivno nezrele muškarce.

Fotografije: Privatna arhiva Ljubice Luković

Preporučeni tekstovi

Čudesni svet Aleksandra Denića

Čudesni svet Aleksandra Denića

Ja se trudim da svet prikažem onako kako ja mislim da bi trebalo da izgleda, to jest da favorizujem one delove društva koje smatram etički ispravnim i u skladu s mojom estetikom

Cirkus je mesto za sve

Cirkus je mesto za sve

Sa mladom dizajnerkom Marizom Pavlović o predstojećem performansu u okviru Samita nesvrstanih

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *