Ja sam neshavtljiva dubina,
ja sam daljina, san i prašina.
Ja sam Atlantida,
ogoljena bez stida i
ni sama ne znam
da li sam stvarna,
ovakva, samoj sebi večna tajna.
U redovima poezije
nekad izgubim sebe,
volim reči,
jer reči se ne štede.
Volim ptice,
jer zavidim im na slobodi,
Atlandina sam,
željna neba, nestala u vodi.
Nisam nežna žena,
nisam ni jaka kao stena,
ali sam često dovoljna
sebi samoj i
svoja sam rana, svoj zavoj.
Kad zaboli ja zagrlim sebe,
nežno poljubim svoje rame
u nadi da će proći i
onda preživim dane i noći
i okove svojih misli.
Imam toliko toga da kažem,
na rubu usana
ljubav mi stoji i
ne znam koga i čega se boji,
pa ne uspevam da kažem
sve ono što me guši i
tiho se nasmejem
dok sređujem lom u duši.
Ja sam Atlandina,
lepota zatrpana u dubini,
želim kao suncokret
da težim večno visini.
Jovana Bakić je iz Priboja i ima 22 godine. Trenutno je na trećoj godini Fakulteta političkih nauka, na smeru Socijalna politika i socijalni rad. U slobodno vreme piše poeziju i svira gitaru. Voli muziku, zalaske sunca i dobro u ljudima.
Ilustracija: Marija Ognjanov
Podstičemo vas da nam, ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete svoje radove na našu mejl adresu: oblakodermagazin@gmail.com
0 Comments