Kad budemo stari
Kad budemo stari,
sećaćemo se, kako su prolećne večeri mirisale na koh,
i kako su majke brižljivo širile čaršafe,
kao da su presvlačile nebo, u belje,
Ali, da li ćemo imati snage da se setimo,
onog psa što je u nama lajao, na krv i koske,
i jedne ciganke, što je bila u srodstvu sa letom.
Kad budemo stari,
sećaćemo se, da nam je krv mirisala na rakiju,
i da su nam oči bile rascvetane bombe,
koje smo nosili, kao najljuće oružje.
Ali, da li ćemo imati snage da kroz sećanje,
sve ono jednom oćutano,
oćutimo po drugi put.
Šolja kafe
Dobri starci pozivaju vas na kafu,
tu su, al odavno poginuli u samoći,
njihova su tela krhka,ostale su samo oči.
Zovu vas na svoje zastakljene terase,
i dok čekate da provri kafa,
tek usput, onako, kažu par teških reči,
poput epitafa.
Na kraju, kad vreme je da se podje,
svaki od njih po knjige ide,
Pozajmljuju vam razne stvari,
Samo da bi mogli, još jednom da vas vide.
Kako starci teraju smrt
Kako starci teraju smrt?
Po kući popale sva svetla i otvore prozore.
Zatim dugo koračaju parkom
da je umore.
Ja bih hteo da im pomognem
al zabadava.
Smrt je za mene toliko daleka,
ko detetu plaćanje kirije il radnička prava.
Ponekad kupim im novine.
Iz njih pobacam umrlice al ostavim članak da se pročita.
Stoosamdeset kila teži,
srce plavog kita.
Kako starci teraju smrt?
Čitaju poeziju il glasno pevaju pesme.
I upola cene iznajmljuju sobe studentima.
Jer smrt u njih ne sme.
Kosta Kosovac je mladi dvadesetrogodišnji pesnik iz Beograda.
Podstičemo vas da ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete nam svoje radove na našu mejl adresu: oblakodermagazin@gmail.com
0 Comments