O čekanju
koje li su beše one reči
kojima bih te opisivala
onomad
ma sećaš se šablona
par uvreda pa uzdizanje na pijedestal
i tako ukrug
znamo se valjda i dalje
ili se to samo tako kaže
uzalud bih te pitala
tvoji me odgovori vuku onde gde želim
a gde ne smem
uzalud bih sebe pitala
moji me odgovori drže ovde gde sam
a gde ne želim da budem
kad u sudbinu davno već ne verujem
čekanje je neminovno
nekad će na jednu stranu prevagnuti
izgubiti sve ili se kockati doveka
koje li su beše one reči
kojima bi me opisivao
onomad
ne sećam se šablona
je li prvo behu suze pa smeh
umršena su mi sećanja
u mojim snovima davno lik nemaš
samo se silueta nazire
pa se budim sa mislima
da sam te pomešala sa nekim
želim li da to i dalje budeš ti
čekanje je neminovno
nekad će na jednu stranu prevagnuti
lagati odraz u ogledalu ili u očima
Maša Milosavljević je iz Niša, i ima jedva 18 godina. Ide u gimnaziju i piše otkad zna za sebe. Od nedavno je krenula sa izradom svoje prve zbirke pesama, za koju se nada da će je objaviti do februara sledeće godine. Inspiriše je bilo šta što čini da oseti nešto, male stvari poput škripanja vrata, vezivanja pertli ali i veliki socijalni problemi i patnje pojedinaca.
Ilustracija: Marija Ognjanov
Podstičemo vas da nam, ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete svoje radove na našu mejl adresu: [email protected]
0 Comments