imaginarni park
sedim na klupi
u imaginarnom parku
uhom odzvanja pesma
i dalje nisam odlučila koja
ali istu čuješ i ti
strah me je da ću
potpuno potonuti
ukoliko ti sednem u krilo
pa samo prebacujem kolena
preko tvoje leve noge
i svakako te pitam-
da li sam teška
ne odgovaraš rečima
samo prstom koji
pravi kružnice po
mom uzdrhtalom kolenu
razmišljam
kako da te dotaknem
sad, kad si tu
strah me je da ti pređem
preko svakog dela tela
a da do duše ne stignem
toliko dugo sam je grlila
da sada, kad si tu
ne znam kako da tebe
obuhvatim istim rukama
u rečima možeš naći sve
sem onoga šta krijem
u svojim sivim očima,
krijem zato što mislim
da bi se uplašio veličine
sopstvenog odraza
čim bih te pogledala
krijem opet iz straha
da bi iz sivila pobegao
sve u meni o tebi
svodi se na strah
koliko tebe ima u meni
promašila sam stanicu
zagledana u tu scenu
zaustavila pesmu
skinula slušalice
izašla iz autobusa
pogledala oko sebe
za svaki slučaj, a onda
pustila korak i pesmu
onu koju slušamo
u imaginarnom parku
Milica Kostić rođena je 2001. godine u Beogradu. Studira psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Empatija joj je mana u obliku prejake osećajnosti koju leči pisanjem i prednost koju se nada da će iskoristiti u budućem radu sa drugima. Voli da traži sitnice u stvarima oko sebe i da previše vremena provodi u maštanju, otuda velika ljubav prema književnosti koja je to i podstakla. Nakon par godina koautorskog proznog rada, prirodniji tok misli joj se nedavno pojavio u vidu poezije. Najdraže od svega joj je samo izvođenje pesama na poetskim večerima kako tada uspeva da ih oživi.
Ilustracija: Marija Ognjanov
Podstičemo vas da nam, ukoliko i sami pišete poeziju ili prozu, pošaljete svoje radove na našu mejl adresu: oblakodermagazin@gmail.com
0 Comments