„Sve su to vještice”, a one vide u budućnost

O mimovima, onlajn aktivizmu i porukama koje „Vještice” šalju sa Hanom Ćurak, osnivačicom ove platforme

31. March 2021

Na pitanje ko je Simon de Bovoar, dobićete različite odgovore u zavisnosti od toga kome ste postavili pitanje. Francuska književnica – svakako, a sasvim sigurno i filozofkinja egzistencijalizma, teoretičarka, politička aktivistkinja i feministkinja. Ili bar tako kaže stranica o njoj na Vikipediji. No, Simon de Bovoar je od 2015. godine nepogrešiva asocijacija na platformu „Sve su to vještice“ – pionira u stvaranju određene forme mima koja je postala dominantan način komunikacije feminističkih poruka u onlajn prostoru širom bivše Jugoslavije.

Iza ove ideje stoji Hana Ćurak, dvadesetsedmogodišnja Sarajka sa adresom u Berlinu, feministička sociološkinja i producentkinja koja se kroz svoj akademski aktivistički rad bavi pitanjima savremene umetnosti, javnih politika i temporalnosti sa fokusom na post-jugoslovenski prostor. Pravljenje mimova joj je, kaže, u studentskim danima služilo kao predah od istraživanja. Vremenom, „Vještice” su postale mnogo više od svog digitalnog prisustva. Putem ove platforme, Hana se bavi zagovaranjem, uređivanjem i produkcijom u saradnji sa nekim od najprepoznatljivijih regionalnih umetničkih i aktivističkih institucija.

Autor fotografija: Bojan Stojčić

Iako Simon nije ostala usamljena, već su joj se vremenom na mimovima pridružili drugovi i drugarice – Flora Tristan, Čarls Bukovski, Karl Marks, pa i njen životni saputnik Žan Pol Sartr, Hana ističe da je Simon njoj ostala najdraža: „Pazite – to više nije ni Simon de Bovoar, to je Simona. Volim i Virdžiniju Vulf, moju Virdže. Voljela bih da sam kao ona.“

Pa, ipak, za potpuno razumevanje mimova na „Vješticama“ čini se da nije dovoljno da samo prepoznajemo likove. Njihovo značenje možemo razumeti tek ako ih dovedemo u određeni politički i društveni kontekst. Iako se u početku isključivo držala biografskih elemenata likova koje koristi, Hana se vremenom malo oslobodila svojih stega, te u poslednje vreme uzima slobodu da neke istorijske likove interpretira bez obzira na njihovu biografiju. Oni tako prestaju biti te ličnosti i postaju fiktivni omaž likovima na osnovu kojih su bazirani, dok su u isto vreme i omaž ličnostima iz svačije svakodnevice.

Hana objašnjava da su „Vještice“ od početka koncipirane kao mali populistički alat sa kojim se mnoštvo može identifikovati, ali da čar mimova leži i u pogrešnom tumačenju istih:

„Jedan veliki dio publike Vještica ne razumije u potpunosti satiričnu dimenziju naših objava, što je i jedan od razloga zašto sam uspjela okupiti jedan veliki broj pratitelja i pratiteljki koje se nužno ne identificiraju sa stavovima koje Vještice zauzimaju. Mnogi mimove posmatraju plošno, kao presliku svoje stvarnosti. A satira je, zapravo, kritička preslika stvarnosti. Mnogi koji prate Vještice vide samo „presliku stvarnosti”, bez „kritička” – tu nema ništa loše.

Ipak – zašto je to tako? „Od djece koja su odrasla u patrijarhalnom, traumom uništenom, etnonacionalističkom društvu koje sistemski radi na uništavanju obrazovanja, progresivnih politika i života dostojanstvenog čovjeka, te nagrađuje neznanje, nepotizam i nasilje – ne možemo očekivati da kao mladi, odrasli ljudi, odjednom znaju svoju stvarnost posmatrati kritički. S druge strane, ne možemo očekivati ni da će biti spremni učiti promišljati kritički samo zato što im je neko na internetu to rekao“, objašnjava Hana.

Donekle je razlog za to i, čini se, nedovoljno politično obrazovanje mladih: „U Bosni i Hercegovini im je uskraćeno to bogatstvo, još od malih nogu. Zato su sada politički aktivni i u tom javnom prostoru cijenjeni mladi ljudi većinski preslika onih koji su ih iznevjerili. U Bosni je neznanje trenutno jako na cijeni, veoma popularna osobina. Došla je vladavina onih koji su prolazili tricom i lijepili sline ispod stola u osnovnoj školi ili tukli vršnjake u srednjoj – i naravno da jeste. A Bosna i Hercegovina bi, sa svim svojim potencijalima, iskustvom, historijom i stremljenjima, trebala biti zemlja za primjer svim zemljama u regiji. Zemlja koju bi se prvu trebalo slušati kada razgovaramo, na primjer, o dinamikama koje trenutno čine političku svakodnevicu. Čini mi se i da je mladima u Srbiji uskraćeno političko obrazovanje. Upravo zbog toga likovi poput Jordana Petersona – za koje bih voljela da što prije otplove niz jarak historije – pronalaze, za početak, spiritualna utočišta u Srbiji. Opasniji od njega tu grade prijateljstva i nove strukture zla. Kultura laži trijumfira.”

Međutim, ono što svi zaista razumeju je bizarnost preslikanih situacija, te se mnogi sa njima identikuju, čime „Vještice” stvaraju, prema Haninim rečima, jednu živuću arhivu patrijarhata: „Nekoliko puta sam primila poruke od naših pratiteljica i pratitelja u kojima govore kako su im Vještice pokazale da je stvarnost koju su prihvatali kao jedinu zapravo bizarna i da im je drago vidjeti da može drugačije. Posebno mi je draga poruka jedne djevojke iz jednog bosanskog sela koja je, nakon što je poslušala naš podcast sa bosansko-hercegovačkim umjetnicama Selmom Selman (Hana je i producentkinja Selmine izložbe koja bi na leto trebalo da se desi u Umjetničkoj galeriji BiH), Milom Panić i Sašom Tatić, poslala poruku da joj je mnogo značilo čuti nekoga sa sličnom životnom pričom kako razmišlja na način koji je u njenom selu smatran za nemoguć, stran, problematičan.”

Hana navodi da je to od početka bio cilj i da je veoma ponosna što je u tome uspjela: „Veoma sam uzbuđena da ovo saznam i empirijski – dvije studentice Univerziteta u Grazu svoje su master radove posvetile upravo ovoj temi unutar istraživanja o utjecaju Vještica.”

„Na primjer, ovaj mim humoristično komunicira dvije žene – zadrte čuvateljice patrijarhata, sa kojima smo se, sigurna sam, svi nekada sreli. U stvarnom životu, ovo su Beti Fridan i Elinor Gugenhajmer i Elenor Holms Norton, ključne osobe u liberalnom feminističkom pokretu drugog vala u Americi, osobe o kojima mnogi imaju različita mišljenja, ali koje zaista nisu bile neke zadrte čuvateljice patrijarhata. U trećoj dimenziji, moje profesorice – dvije radikalne feministkinje sa New School univerziteta u New Yorku – su pale ispod stola od smijeha uzvikujući – evo nas! evo nas! – kada su ga vidjele. Dakle, igrom značenja, preklapanjima historije, trenutka, konteksta, dobijam poruku kojoj je cilj da obrazuje i zabavi, a poremeti čak i taj poredak.”

Hana primećuje da su muškarci koji prate „Vještice” generalno tihi: „Jedna od najdražih reakcija koje pamtim, a koja se ponovila nekoliko puta, je ostavljanje komentara – stiker sudije sa crvenim kartonom. Uglavnom nisu bili agresivni, nekada ostave zajedljive komentare. Vrlo pasivno-agresivna i osjetljiva bića. Sve u svemu, dobrodošli, dok ne zasluže suprotno.” Šaljivo dodaje i da to odlučuju Vještice. A Vještice vide u budućnost.

„Najviše cijenim one muškarce koji sa mnom razgovaraju i podržavaju me – učestvuju u stvaranju mimova, dijele ih, koriste svoje platforme kako bi sa mnom otvorili razgovor na temu feminizma i obrazovanja, pomažu produkciju. Tu bih posebno željela spomenuti sarajevskog savremenog umjetnika Bojana Stojčića, koji je osmislio potpuno novu formu video arta za nas. Htjele smo raditi podcast, ali nismo htjele da vizuali budu dosadni, i on se u potpunosti posvetio svakoj našoj epizodi kako bi je vizuelno interpretirao. Izmislio je nešto što ću, evo, nazvati meme video art“, objašnjava Hana. Ona i Bojan rade na patentu meme audio-video arta, a takođe zajedno produciraju i Vještice stikere.

Ona ističe da sajber feminizam nije nužno oblast kojom se ikada lično u potpunosti identifikovala, budući da Vještice nisu isključivo ni digitalna, ni feministička, ni aktivistička platforma: One su sve to, ali naš analogni rad „iza kulisa” – prvenstveno u umjetničkoj i akademskoj produkciji – ono je što želim vjerovati da pravi razliku. Ono čemu inicijative na internetu mogu doprinijeti – u slučaju da su informisane, dobro organizirane, jasno postavljene i promišljene – jeste dodatno ukazivanje na neki problem, obrazovanje šire publike i podizanje javne svijesti. Val novog „woke” korištenja ovih platformi koje nipošto nisu javno dobro, pa tako ni javni prostor, ne treba zanemariti. To je jedan stidljivi znak da se dešava neka vrsta društvenog pomaka. Svaki je početak pomalo histeričan.”

Žene ne mogu ostvariti ekonomsku i političku emancipaciju samo koristeći društvene medije, smatra Hana, ali na tim platformama nalazi se mnogo izvora i informacija koje treba pažljivo i odgovorno birati. Na taj način, nastavlja, društveni mediji mogu biti kapitalistički alat koji zajednica delimično reaproprira u saveznika emancipacije. Međutim, njihovo korišćenje je individualna odgovornost i, za mnoge, čak i prekarni rad – stoga Hana misli da će njihova uloga stalno evoluirati, da smo tek na početku njihove isprepletenosti sa našim umovima, stavovima, akcijama. Kada govorimo o ženama i feminizmu, ne smemo da zaboravimo činjenicu da glasovi privilegovanih žena zapravo ne oslikavaju situaciju koja se dešava u većem broju slučajeva: „Žene koje odluče živjeti drugačiji život od onog koji im je patrijarhalni ustroj priredio za mene su najveća inspiracija. Kao moja mama. Ja svoju privilegiju imam zbog nje“, podvlači Hana.

Odnedavno Vještice postoje na Instagramu, ne samo na Fejsbuku: „Fejsbuk je propao, uništili su nam algoritam. Stalno hoće da im nešto platim, a ja neću. Instagram je zabavan, sve do jednom. Twitter je najgori, tamo ljudi samo čekaju da isprave drugoga. A ja baš volim i slovne greške i loša vizualna rješenja mojih mimova. Obožavam eksperimentisati sa formatima i izmišljati nove. Trenutno eksperimentiram s Insta story zineom, fanzinom koji je u isto vrijeme i manifest i Instagram story i mim i playlista i svašta nešto. Fanzin, u formatu prilagođenom društvenim medijima. Sreća naša pa postoji Canva“, kaže Hana.

S obzirom na to da živi na relaciji Sarajevo – Berlin, primećuje razlike u ravnopravnosti između muškaraca i žena, ako uporedimo ove dve sredine: „U oba svemira postoje patrijarhalni obrasci, ali oni se razlikuju. U Njemačkoj je patrijarhat protokol, a u Bosni totalni izostanak protokola.“ Hana je, inače i ponosna alumna IPS programa nemačkog parlamenta i članica upravnog odbora CRVENA, Udruženja za umjetnost i kulturu i saradnica različitih međunarodnih organizacija. Kao producentkinja, teoretičarka i aktivistkinja pozvana je na dvomesečnu rezidenciju Pickle Bar u organizaciji umetničke grupe Slavs&Tatars u Berlinu.

Ne dešava se retko da se feminizam u pojedinim krugovima pominje sa negativnim prizvukom, iako ljudi koji ga komentarišu na taj način, po svim parametrima jesu feministi/feministkinje, ali odbijaju da se nazivaju tako. Hana objašnjava da je razlog tome što živimo u jedinstvenom trenutku u kojem histerija i identitet oblikuju svakodnevicu, tako individualizirajući i poslednja mesta na kojima je insistiranje na kolektivnom dobru i organizovanju bilo njegova srž.

Zbog svega navedenog, Hana je osmislila posebnu vrstu mima koja komunicira na više nivoa i dugoročno čini razliku: „Nakon pet godina praćenja naše stranice, sljedeći put kada vam svekrva kaže da „presvučete muža”, ili kada vas kolegica na poslu pita „što si se to sredila, gdje su ti djeca”, to kroz vaše uši više neće proći kao neznani vjetrić, već će vam naš mim i hiljadu „haha” reakcija iskočiti u sjećanju. Zamislite to kao mali tihi alarm protiv patrijarhata na koji ste toliko puta reagovali na svom feedu, da se on sada udobno smjestio iza vašeg uha. Kao kućni duh Pušpuš spisateljice Dubravke Ugrešić.”

„Vještice“ imaju novi web, gde možete saznati više i podržati njihov rad.

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Prijavi se na Oblakoderov Newsletter i na kraju svakog meseca na mejl ti šaljemo pregled najupečatljivijih tekstova iz prethodnog meseca, informacije o aktuelnim događajima i razgovore sa aktivnim glasovima, mladima koji menjaju društvo!

Uspešno ste se prijavili!