fbpx
ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera |

Tadej Vaukman: Nikada neću prestati da se bavim fotografijom

Sa Tadejem Vaukmanom razgovarali smo povodom otvaranja izložbe Pristine Dump u Umetničkom prostoru U10
Piše: Marija Milić

2. December 2021

Sa prijatnim osmehom na licu i selotejpom u ruci sačekao nas je Tadej Vaukman u Umetničkom prostoru U10. Upravo je završavao postavku svojih radova pred današnje otvaranje izložbe koja nosi naziv Pristine Dump.

Tadej je slovenački nezavisni umetnik, fotograf i publicista. Fotografijom se bavi preko petnaest godina. Objavio je više foto knjiga, a najpoznatija je Dick Skinners, u kojoj je analognom fotografijom zabeležio zanimljive i real događaje iz života mladih u Ljubljani u tom periodu. Odnedavno svoju umetnost komunicira i kroz tekst i crteže. Tako nastaje serija radova objedinjena pod ovim zanimljivim nazivom. Tadej u svom radu često koristi listove iz knjiga na kojima uglavnom zapisuje svoje misli, nekada čak i levom rukom ili zatvorenih očiju. Iako mnogima Tadejevi radovi možda deluju tabu, on nam govori da mu je cilj da radovi koje stvara uvek budu prisni i iskreni. Kroz smeh nam objašnjava da nije artist čovek koji ima mnogo strpljenja, ali da, kako je malo stariji, ono što bi ranije radio pet minuta, sada radi petnaest.

Sa Tadejem Vaukmanom razgovarali smo o ideji i procesu rada pri pripemi izložbe Pristine Dump, o saradnji sa Romanom Uranjekom, kao i o važnosti izložbe Ritual čišćenja na njegov sadašnji rad.

Tadej Vaukman

Naziv tvoje izložbe Pristine Dump veoma je zanimljiv, približi nam šta je za tebe netaknuta deponija?

Tadej: Ljudi koji me znaju, znaju da sam počeo da se bavim fotografijom još pre petnaest, dvadeset godina. Put me je tako vodio. Zatim sam u januaru imao solo izložbu, tada sam prvi put, pored fotografija, počeo da crtam. U suštini, više da pišem neke stvari. Možda zato što mi je ovo sve još uvek novo. U isto vreme, počeo sam da razmišljam da mi je ovo ozbiljan rad. Već više godina se osećam prijatno u art svetu, radim šta radim. Zato mi se i činilo da je ovaj naziv, te dve stvari dump i pristine, najbolje što sada mogu da napravim. Mislim da ću se za par godina rešiti tog dumpa i biti samo pristine.

Radovi deluju lično, intimno, kao neka vrsta dnevnika. Da li si ih ti tako i radio ili je većina stvari nastala spontano?

Moguće. Mada, ne kao dnevnik, više samo jedan momenat. Samo neka misao koja mi se desi. Ovi radovi mi, kada ih pogledam, deluju dosta cheerfull, šareno. U pozadini, ove stvari radio sam najviše kada sam bio sjeban. Pokušao sam da kroz to rasteretim i pročistim svoje misli. Neke stvari nemaju veze. Na primer, jedan rad koji je ovde sam napisao kada sam išao u nabavku.

Slova na papiru deluju kao da je dečji rukopis u pitanju, da li je to ciljano tako, neka vrsta koncepta?

Nisam to ciljano pisao. Kad sam počeo da radim na ovome, skontao sam da treba da svoju fotografsku estetiku spojim sa ovom pisanom. Inače pišem desnom rukom, ali hteo sam da probam da pišem levom. Bilo mi je više raw. U nekom trenutku sam pisao i zatvorenih očiju. Hteo sam onako, primitivnije i prljavo, da predstavim to.

Većina radova je nastala na listovima knjiga, odakle je potekla ta ideja?

Ja baš volim knjige. Objavio sam i par svojih knjiga sa fotografijama. Mislim da to radim i zbog same estetike. Dosta listova je iz knjiga iz pedesetih, šezdesetih, to ima neku dušu. U stanu ih imam hrpu, pa odatle uzimam listove.

Jedan zid ispunjen je crtežima mačaka. Kako se u tebi probudila ideja da baš njih crtaš?

Kad sam bio u Njujorku 2019. godine, moja supruga me je pitala zašto ne crtaš mačke. Pokušao sam na ajpedu da nešto napravim, međutim, ne volim da crtam na digitalnom. Tada sam rešio, hajde da crtam mačke. Mislim da sam dvadeset i pet mačaka nacrtao za sat i po vremena. Super sam se osećao.

Ovaj rad ima veze i sa narednim pitanjem. Kako je on nastao?

Tada me je isto supruga Maja pitala, hoćeš ti nešto fotografisati, samo crtaš. Tako sam napravio ovaj rad I’ll never quit photography. To su bile misli tog trenutka. U 2021. godini biće više fotografija. Kada produciram neku izložbu, nemam toliko vremena za fotografiju.

Interesantno je da si se dugo godina bavio fotografijom, zašto si se odlučio da svoju umetnost sada komuniciraš i kroz crteže/tekst?

Sada kad gledam sa distance, posle toliko godina fotografisanja, ovi pisani crteži jako me podsećaju na moj početak fotografije. Sve je bilo nepromišljeno, bio sam u društvu skejt scene, svi smo se stalno zezali, nisam ni slutio da ću se profesionalno baviti time. Nisam baš artisti čovek koji ima mnogo strpljenja. Hoću da to što želim napravim odmah, brzo. Sada kad sam stariji, ćale, više volim raditi stvari sporije. Ono što bih ranije redio pet minuta, sada radim petnaest (smeh). Usporio sam se tri puta.

Pomenuo si da kako stariš, radiš neke stvari malo drugačije. Koliko se tvoj život razlikuje od onoga što si živeo kada je nastala foto knjiga Dick Skinners?

To je bio potpuno drugačiji period. Tad nisam razmišljao o produkciji. Sada više razmišljam o tome. Ovo možda izgleda treš, brzo, ali dosta je razmišljanja iza toga, kako ću predstaviti rad, u kojoj galeriji. Tada kad smo radili Dick Skinners, samo mi je bilo bitno da imam knjigu. Sada bih to totalno drugačije uradio, ali sam zadovoljan kako je to na kraju ispalo. Uvek ideš kroz neki period, razvijaš se. Međutim, uvek mi je bio cilj da moji radovi budu prisni, iskreni. Javila mi se skejt ekipa iz Beograda da pita hoće li biti skejt fotografija. Ja sam im rekao dođite, pogledajte, videćete da je isto.

Šta za tebe predstavlja Ritual čišćenja, kako se zvala tvoja izložba nastala nakon dvomesečnog boravka u Njujorku?

Tada sam baš bio u najgorem periodu svog života. Kad sam kretao za Njujork, bio sam jako nezadovoljan svojim životom koji sam živeo u Ljubljani. Imao sam dva meseca da razmišljam o tome. Kada si toliko distanciran od svog kraja, stvari nekada postanu jednostavnije. Odmah sam osetio da bih želeo biti pravi artist. U Ljubljani sam bio, ne bih rekao vikend artist, ali uvek je bilo nekih distrakcija. Nisam se posvetio samo umetnosti. Super je bila rezidencija, ta umetnička organizacija se zove Unlimited. Oni su me, u suštini, pustili da dva meseca radim šta želim.

Jednom nedeljno sam dolazio do rezidencije gde sam pričao sa kustosima, što mi je dosta značilo. Kroz to naučiš da govoriš o umetnosti u petnaest minuta. Kada sam se vratio u Ljubljanu, lični život mi se promenio, upoznao sam Maju, znao sam da treba da uradim nešto, ali još uvek nisam znao šta. Shvatio sam da ću to najbolje da kažem kroz umetnost. Taj ritual čišćenja bio mi je zaniljiv termin. Ljudi se čiste na različite načine, pišanje, kroz spermu, suze… Onda sam prvi put radio akrilom koji sam mešao sa spermom, a ljudima je to izgledalo konceptualno. Tada više nije bila samo fotografija. Međutim, i to bih drugačije radio sada, ali je bio predivan početak. Da se sve to nije desilo, ne bi ni ova izložba bila ovde u Beogradu. Ritual čišćenja će za deset godina dobiti smisao u mojoj karijeri.

Često se snimaš, imamo prilike da to vidimo na tvom Instagram profilu. Da li je to deo nekog tvog budućeg rada ili način da samo beležiš zanimljive trenutke iz života?

To mi je baš hobi. Zanimljivo mi je da to radim, opustim se, ništa ozbiljno. Zanimljivo je i što me je dosta ljudi isto to pitalo. Snimam se jer mi je zabavno. Volim da snimam hranu, kako pevam, Vinceta kako trči, takve obične stvari. Mogu to povezati i sa svojom umetnošću jer ništa ne sakrivam. Dosta sam otvorena osoba i umetnik. Vizualnost pokaže dosta stvari preko Instagrama.

Imao si prilike da sarađuješ sa Romanom Uranjekom. Kakvo je bilo to iskustvo? Da li misliš da je bitno spajati različite generacije u umetnosti?

Meni je ta saradnja bila jako važna. Kada me je nazvao na telefon i rekao Roman Uranjek na telefonu, ja sam bio u fazonu ko? Prvo sam fotografisao njegove radove. Kasnije smo počeli i da se družimo. Kroz sve to, skontali smo da imamo sličan pogled na umetnost. Mislim da je to neka zajednička opsesija ka nečemu. Ja stalno radim, isto i Roman. Tako smo i počeli da zajedno radimo. Jedna od većih stvari bio je upravo projekat Mentor, gde ja njega učim da fotografiše, a on mene da crtam. Da se to nije desilo, verovatno ne bih bio toliko comfortable sa ovim što sad radim.

Da li misliš da su tvoji radovi tabu, da komuniciraš nešto što drugi izbegavaju i da te ljudi baš zato i prate, zbog te otvorenosti i smelosti?

Mislim da se to pokazivalo kroz moje ranije fotografije. Fotka piramide koju stvaraju tela trojice golih muškaraca, nastala je 2012. godine. Tada su se svi pitali šta je ovo. Mislim da zaista zbog toga prate. Takve stvari su kao nekiBbig brother. Rekao bih i da se dosta ljudi poistoveti i sa ovim tekstovima. Ne znam da li je to dobra stvar, ali ja nisam komplikovan čovek, zašto bi bila moja umetnost? Samo želim deliti svoju umetnost sa ljudima.

Imao si prilike da sarađuješ sa velikom izdavačkom kućom Classic Paris, šta to za tebe kao umetnika predstavlja?

Sa Classic-om je bilo full zabavno. Prvi put smo se upoznali u Bazelu 2018. godine. Ja sam tad radio sa Depot galerijom bili smo na sajmu knjiga. Tako sam se upoznao sa Tibojom iz Classic-a, družili smo se tamo, a kasnije i skontali da imamo neke zajedničke art prijatelje. Pre odlaska, dao mi je knjigu, fanzin, u kome su bili Peter Sutherland, Anna Kraš, Lele iz LA… Prošlo je godinu dana, Tigo mi je pisao da radi u Njujorku i da želi da ja budem deo toga. Imamo još planova za dalje. Imaju sjajnu kolekciju knjiga, kada uđem u taj šop, sve bih knjige pročitao. Baš sam zadovoljan tom saradnjom.

Koliko su srpska i slovenačka art scena slične?

Uvek kada pričam sa U10 ekipom, dođemo do zaključka da je dosta stvari slično. Povezani smo. Mislim da smo sa dosta sličnog prostora. Nekako smo zatvoreni, uvek je trebalo sami da pravimo stvari, da se trudimo.

Kako život u Ljubljani utiče na tvoj rad? Kakva je umetnička scena tamo?

Za mene je uvek bila zamka da se nekada ne zaglaviš u tome i da ostaneš i izlažeš samo u Ljubljani. U poslednje vreme, u Ljubljani se nešto super dešava. Postoji RAVNIKAR GALLERY SPACE sa kojima ću sarađivati u budućnosti. To za mene mnogo znači jer je ona jedna od privatnih galerija u Ljubljani koja se baš trudi da ide van, na sajmove, u Evropu. Kad si one man band to je baš teško, zahteva mnogo energije, novca… Srećan sam da se to desilo. Jedva čekam da se stvari počnu dešavati, da izlažemo van zemlje. Drago mi je da se to desilo u Ljubljani, jer ću sada prvi put da radim sa nekom galerijom. Posebno jer sada imam porodicu tamo. U tom slučaju, uvek je lakše da se stacioniraš tamo gde ti je prijatno. Na polju umetnosti Ljubljana se baš širi.

Za kraj, reci nam kako se tebi čini pozicija umetnika na našim prostorima? Kako ti gledaš na to?

Ja od svog arta znam šta radim, tu se opustim, to je kao moj bejbi. To se desi kad stalno radiš sam i trudiš se. Kad kažem beskompromisan, ima kompromisa u art svetu, ali sam zaštitio to što radim. Na kraju, treba se truditi. Isto i kada bi bio umetnik u Njujorku, morao bi da se trudiš. Ja više volim da sam tu, nego u inostranstvu, to smo mi. Ne želim da zvučim romantično, ali tako je. Da sam želeo biti negde drugde, otišao bih tamo, ali uvek sam se vraćao ovde.

Fotografije: Artinjan Artinović

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *