fbpx
ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera |

Tea Lukač: Priče koje su male nekada vrede da budu ispričane

Nakon prikazivanja filma Koreni na ovogodišnjem Beldocs-u razgovarali smo sa rediteljkom i scenaristkinjom Teom Lukač
Piše: Marija Milić

14. September 2021

Mlada rediteljka Tea Lukač na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs predstavila je publici svoj autorski film Koreni. Film je, kako Tea kaže, podstaknut pričom njenog dede, od koje je sve i počelo. Nakon toga, odlučila je da istraži ostale zanimljive priče koje se tiču kulture, tradicije i mitologije njenog rodnog kraja – Dvora na Uni. U filmu se prepliće sedam različitih priča, a sve je snimljeno na zadnjem sedištu vozila, kako bi atmosfera bila što intimnija i autentičnija. Ovaj dokumentarno – etnografski film snimila je u želji da se neke priče iz njenog kraja nikada ne zaborave.

Sa Teom Lukač razgovarali smo o razlozima zbog kojih se odlučila da snimi Korene, emocijama tokom snimanja i ovogodišnjem programu Beldocs festivala.

Šta te je podstaklo da se kroz autorski film vratiš Korenima?

Tea: Naslov Koreni zapravo ima dvojako značenje. Pored očiglednog, najčešće nekog drveta, nešto što nas duboko povezuje sa zemljom i što raste, može da simboliše i naše poreklo. Zapravo su me obe stvari podstakle da izaberem mesto za snimanje – svoj rodni grad. Započela sam od ideje da se bavim istraživanjem filmskog jezika i rediteljskog pristupa sa kojim se nisam ranije susretala, bar u tom obliku. Koncept je nastao prvi. Nakon toga, kada sam razmišljala gde bi bilo naljbolje da se to snimi, bilo mi je logično da se vratim mestu iz kog sam ja. Film je zapravo jedna priča koju slušam celog života, priča mog dede. Kombinacija tih nekoliko faktora je učinila da logičan izbor da snimam bude u mom rodnom Dvoru na Uni.

Kao što si pomenula, inspirisala te je priča tvoga dede. Mladi reditelji se poslednjih godina često vraćaju u prošlost i detinjstvo, šta je tebe podstaklo da se i ti kroz ovaj film vratiš rodnom mestu?

Dugo nisam to smatrala kao nešto što bi bilo zanimljivo bilo kome drugom, osim meni. Jako je teško odvojiti se od nečega što su privatne priče, mitologije, nešto što je vama zanimljivo u odnosu na to šta bi drugima moglo da bude zanimljivo. Međutim, kako sam bivala sve starija, ta priča me je još više okupirala. Shvatila sam koliko ima priča koje su na neki način male, a zapravo vrede da budu ispričane. S obzirom na to da je koncept od starta bio taj sukob večnosti, prirode i krhkosti ljudskog života, imala sam dodatni utisak da zapravo to mesto pruža još zanimljivih priča koje treba istražiti. Sa druge strane, imala sam bojazan da te priče, ako ne budu zabeležene, da će biti zaboravljene. Možda je to i odgovor što se mladi ljudi vraćaju tim pričama. Meni je to jedna vrsta moralne odgovornosti – ko će da zabeleži, ako neću ja?

Fotografije sa snimanja

S obzirom na celu priču, koliko je za tebe bilo emotivno i u neku ruku zahtevno snimati sa tebi bliskim ljudima?

Bilo je jako specifično. Ovo je vrlo ličan film u smislu procesa rada, ali ni na koji način nije privatan. Ja se nadam da je film univerzalan i bez tih saznanja o mojim ličnim previranjima i poteškoćama. Da je bilo teško, jeste. Pokušati da se ostane objektivan pred ljudima, mestom, drvećem, kamenjem, rekom, koje vas uvek podseća na neke stvari je dosta težak zadatak. Mi smo imali malu, divnu ekipu. Svi zajedno smo prošli kroz turbuleniciju snimanja filma.

U filmu se prepliće sedam različitih priča. Zašto si se fokusirala baš na tih sedam, po čemu su se one istakle?

Kada su se sklopila ova dva faktora, koncept i ta iskra –  dedina priča, imala sam spoznaju o svim drugim bogatstvima koje to mesto nosi sa sobom. Stavila sam na papir širi spisak tema, običaja, kulture, privatnih mitologija, jezika, melosa, koji bi mogli da oslikaju to mesto. Cilj mi je bio da se ostvari intima, budući da su svi putnici meni bliski ili barem poznati ljudi. Sve priče se odvijaju na zadnjem sedištu vozila u pokretu. Želela sam da se napravi prostor u kom ljudi koji učestvuju donesu neku iskrenosti u jednom sigurnom, intimnom prostoru. Većinu ljudi sam poznavala od ranije. Tokom snimanja smo shvatili da su priče takve da slikaju ciklus života, od nekih najranijih dana, pa sve do tog nekog finalnog odsustva.

Da li kada kažeš finalno odsustvo misliš na kadar u kojem je samo kesa sa namirnicama na sedištu vozila? Šta to za tebe predstavlja?

Meni je taj kadar jako drag. Iz onoga što sam do sada videla, ljudi ga tumače svako na svoj način, što mi je jako drago. Radujem se da vidim kako će publika na Beldocs-u da protumači. Za nekoga taj kadar donosi određenu vrstu utehe i topline, čitaju ga kao povratak toplom domu. Za neke druge je to simbol odlaska, bilo bukvalnog, bilo napuštanja nekih mesta na kojima smo živeli. Ja imam neko svoje tumačenje, ali volela bih da gledaoci ne budu obojeni time. Zapravo svi mi na jednu istu stvar imamo različite okidače, posebno kada je u pitanju taj momenat napuštanja svojih rodnih mesta.

Fotografija sa snimanja

Kako su se akteri filma snašli u ulozi naratora, s obzirom na to da im to okruženje ispred kamera nije svakodnevica? Da li si ti kao rediteljka/scenaristkinja odlučivala o čemu će govoriti, ili su imali potpunu slobodu?

Ovaj film je jako specifian. On ima vrlo prisutan dokumentarni postupak. Ja njima nisam pisala ni jednu jedinu reč, znali su samo temu o kojoj pričaju. Ako smo pričali sa kulturno – umetničkim društvom koje ide na neki nastup, to će biti pesma, ali su oni sami birali koja će pesma biti. Meni je bio cilj da probam da se oslobodim te rediteljske kontrole nad scenom, jer je koncept već bio jako postavljen i utvrđen. Zapravo, nismo imali ni dublove, imali smo duže vožnje, a onda smo u montaži uzeli delove koji su izgledali najprirodnije. Učinila sam sve što je u mojoj moći. Zahvalna sam ekipi i producentkinji Andrijani Sofranić Šućur, koji su razumeli tu potrebu da je to jedno malo mesto i da je jako bitno da oni budu slobodni i komforni pred kamerom.

Kako ti se dopada ovogodišnji program Beldocs festivala?

Meni je Beldocs već sada kao druga kuća. Zahvaljujući Beldocsu ne samo što sam imala svoje prve korake sa dokumentarnim filmovima, već sam i kroz festival imala priliku da vidim šta sve dokumentarni film može da bude. To je jako dragoceno i za publiku i za autora. Ako pričam iz ugla publike, to je jedan festival na kom sam videla filmove koji su uticali na mene i upoznala autore kojima se i dan – danas divim i čiji rad pratim. Svake godine program je sve uzbudljiviji i zanimljiviji. Raduje me što je dosta fokusiran na naše priče, nije toliko centralizovan na Ameriku, što je više prisutno u igranim filmovima. Osveženje je videti stvarne priče. Nacionalna selekcija mi je iz godine u godinu zadivljujuća. Imamo dosta jaku dokumentarnu scenu.

Zvanična fotografija sa Međunarodnog filmskog festivala Karlove Vari

Koliko je to značajno za mlade autore?

Jako je značajno da to ima kontinuitet, da ne bude, „desilo se jednom“, pa pauza. Znači nam uporno, pasionirano bavljenje time, a kasnije i da sve to može da dođe do publike. Često pričamo da postoje stereotipi o tome šta je i šta to može da bude dokumentarni film. Potpuno to razumem, jer nema puno prostora gde može da se vidi sav potencijal, a Beldocs nam već godinama to pruža.

Koji ti film jedva čekaš da pogledaš? Da li imaš svoju Beldocs watchlist-u?

Kako da ne! Ja sam uvek vrlo ambiciozna, pa moja lista od sto i nešto filmova uvek ima preko trideset, što je fizički teško da se isprati. Poslednjih godina mi je prioritet cela naša domaća selekcija, baš zato što je zanimljivo, jer ljudi odlaze u različite delove zemlje, bave se različitim temama… Zanimljivo mi je da vidim domaću produkciju koja varira od preuspešnog filma Marte Popivode, Pejzaži otpora, do možda nekih manjih filmova koji su podjednako uzbudljivi. Ako bih nešto morala da preporučim, to je da se obrati pažnja na nacionalnu selekciju i tu probere nešto po svom ukusu.

Autor naslovne fotografije: Geunmo Kim

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *