fbpx
ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera | ANTENA - Nova epizoda: Prvi beogradski disko klub: Kod Laze Šećera |

Tomislav Đurinec: Hrabro i autentično

Tomislav Đurinec: Hrabro i autentično Dokumentarni film Doma za Božić autora i glavnog protagoniste Tomislava Đurineca prikazan je na Festivalu autorskog filma u okviru selekcije Hrabri Balkan. Tomislav za vreme Božićnih praznika odlazi u posetu svojoj porodici sa namerom da im saopšti da je gej. Dokumentujući tri praznična ručka sa izgovorom da snima porodični portret, […]

10. December 2018

Tomislav Đurinec: Hrabro i autentično

Dokumentarni film Doma za Božić autora i glavnog protagoniste Tomislava Đurineca prikazan je na Festivalu autorskog filma u okviru selekcije Hrabri Balkan.

Tomislav za vreme Božićnih praznika odlazi u posetu svojoj porodici sa namerom da im saopšti da je gej. Dokumentujući tri praznična ručka sa izgovorom da snima porodični portret, autor nas uvlači u svakodnevicu jedne tradicionalne katoličke porodice. O ovoj odluci priča sa dečkom Adrianom, međutim ubrzo tema razgovora postaje njihova veza i problemi u odnosu.

Zbog nemogućnosti da prevaziđu različitosti oni raskidaju, a priča esklira u trenutku kada Tomislav skupi snagu i porodici najzad saopšti ono što je planirao. Paralalnom montažom autor pred publiku iznosi ova dva intimna trenutka života. Zahvaljujući zabeleženim autentičnim reakcijama film odiše životnošću i neposrednošću. Izuzetna hrabrost na idejnom i formalnom planu, kao i razbijanje tradicionalnih vrednosti ukorenjenih na ovim područjima, čine ovog mladog autora “simbolom” Hrabrog Balkana.

Sa Tomislavom  smo razgovarali o procesu i uslovima u kojima je film nastao, temama koje ga inspirišu, položaju mladih autora u kinematografiji…

Ovaj film je tvoj završni ispitni rad na trećoj godini fakulteta. Kako si došao na ideju da dokumentuješ ovako intimne trenutke života?

Spletom okolnosti! Plan mi je bio snimat drugi film, međutim glavni protagonisti odustali su mjesec dana prije početaka snimanja. Morao sam se u kratkom vrijemenskom periodu odlučiti o drugoj tematici. Razgovor sa porodicom sam svakako planirao obaviti, ali ne i snimati. Tako da sam u proces ušao bez dovoljno prethodnih priprema.

Koliko se materijal koji si snimio razlikovao od onoga što si zamislio da će se desiti fizički i emotivno?

Nisam planirao prekinut sa dečkom u filmu. Doma sam razgovor planirao čim prije riješit, tako da sam mislio da će film trajati dosta kraće. Nisam mogao predvidjeti njihovu reakciju, tako da nisam znao točno što će se sve dogodit. Bilo je zanimljivo, skroz neobično i novo iskustvo. Jedan moj profesor rekao je da je ovo zapravo doku triler jer mi konstantno iskaču neke prepreke kojima se okupljanje cijele porodice i trenutak razgovora odlažu. S obzirom da je doma snimanje trajalo tri dana i tri ručka, napravio sam strukturu da se paralelnom montažom događaji doma prepliću sa mojim i Adrianovim razgovorom.

Kako je tekao proces montaže?

Zapravo i dalje traje. Sad sam shvatio da bi film trebalo dodatno skratiti da traje ispod trideset minuta. Takođe, teško mi je da se odvojim od misli da sam iz razgovora sa Adrianom uzeo krive stvari, sad bih uzeo neke druge. Dosta je bilo teško smontirat film da paše kao celina, intenzivno smo montirali dva mjeseca.

Članovi tvoje porodice su mislili da snimaš porodični portret sve do trenutka dok se nisi autovao. Kako su reagovali na činjenicu da ce film videti širi auditorijum?

Nisu imali ništa protiv toga, sve im je bilo jasno već nakon završetka snimanja. Film im se sviđa, misle da mi je najbolji do sada i da bi trebao radit dokumentarce, a ne igrane.

Film je premijerno prikazan u Hrvatskoj, na Danima hrvatskog fima u Zagrebu i nakon toga na Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva. Kako si se osećao pred premijeru filma u Zagrebu i kakve su bile reakcije publike?

Mi smo mala zajednica, na festivale većinom dođu filmaši i prijatelji, realna situacija je da kratke filmove šira publika ne prati. Reakcije su bile pozitivne, tako da sam dosta zadovoljan.

Film je jednoglasnom odlukom žirija na Filmskom festivalu u Herceg Novom nagrađen za najbolji studentski film. Žiri je pohvalio hrabrost, ne samo na idejnom nego i na formalnom  planu. Da li si očekivao ovakav festivalski uspeh i šta je po tvom mišljenju publika prepoznala u ovom filmu?

Nisam očekivao, moram priznat da ja nisam do kraja zadovoljan filmom. Međutim, moja nepripremljenost s obzirom na okolnosti u kojima je film nastao je ovaj put urodila plodom. Film ima emociju, svako se može na neki način poistovjetiti sa nekim od nas, ne nužno sa mnom. Mislim da je pre svega iskren, a iskrenost publika prepoznaje.

U poslednjoj sceni ti i tvoj brat gledate film  kao da se ništa nije dogodilo. Zašto si odlučio da na taj način zaokružis celu priču?

Brat je jedini na vijest odreagovao prirodno i normalno. Moja porodica je tradicionalna, naravno svima je stalo do mene i vole me, ali mi je jedino on bio apsolutna podrška od početka. Na ispitu su mi svi profesori rekli da film ne treba da završim tako, nego da opet ostanem sam za stolom kao što je bilo u prethodnih par navrata. Međutim, odlučio sam da ih ne poslušam i mislim da sam donio dobru odluku.

Sudeći po tvojim dosadašnjim studentskim filmovima, čini se da te inspirišu teme koje su i dalje kontroverzne na ovim područjima. O kojim temama je po tvom mišljenju danas važno pričati?

Meni to nisu kontraverzne teme. Činjenica je da se temama koje mene intresuju ne bavi puno filmaša na ovim područjima, Hrvatska nema dugometražne filmove namenjene mlađoj populaciji, a LGBT friendly filmovi gotovo da ne postoje. Uz to me zanimaju neke druge, životne stvari.

Da li i kada se baviš igranim filmom inspiraciju crpiš iz vlastitog iskustva?

Da, gotovo uvijek pišem iz vlastitog iskustva. Moji likovi su često ženski, ali većina situacija koje prikazujem su se dogodile meni samo su malo modificirane i prilagođene liku.

Šta je najviše uticalo tvoj izbor profesije i oblikovanje tebe kao reditelja?

Oduvek sam voleo filmove, kao klinac praktično uopće nisam gledao crtiće. Moja mama je veliki filmofil i sigurno se zahvaljujući njoj u meni rodila ljubav prema filmu. Rođen sam na isti datum kao Hičkok i kao klinac sam ga obožavao. Međutim, nikada mi nije palo na pamet da bih se mogao time bavit, niti da ja to uoće umem i imam u sebi. Tako da sam krenuo studirati pravo, ali shvatio sam da to nije za mene, onda sam odlučio da pokušam da upišem Akademiju i eto evo me ovde. Ali oduvijek pišem prozne tekstove.

Koje autore, domaće i strane smatraš bliskim u smislu stila i filmske poetike?

Nikad ne znam odgovorit na to pitanje, ima jako puno redatelja koji me inspirišu. Evo, juče je umro Bertoluči, on mi je jedan od dražih, u svoje vreme on je bio dosta konraverzan. Volim i američke redatelje, Pol Tomas Enderson na primer i grčkog redatelja Jorgosa Lantimosa. Moram priznat da me filmski stvaraoci sa ovih područja nisu usmerili kao autora, smatram da je došlo novo vrijeme i da su aktuelne drugačije teme, naročito me ratna tematika nikada nije inspirirala.

Kakve su produkcione okolnosti u hrvatskoj kinematografiji? Da li mladi reditelji imaju šansu da se bave temama koje ih se suštinski tiču?

Mislim da imaju šansu. Krenuo sam razvijat scenario za dugometražni film sa Ognjenom Sviličićem. Planiram aplicirat na Hrvatski audiovizuelni centar za poticanje audiovizuelnog stvaralaštva, to bi trebalo biti moj debitanski dugometražni film. Sve u svemu, prilike su dobre i ako imaš dobar tekst možeš snimit film koji hoćeš u okvirima budžeta i mogućnosti. Danas su takođe sve popularnije koprodukcije.

Da li misliš da današnji način finansiranja autorskih filmova, putem fondova i koprodukcija favorizujući određenu tematiku  na neki način ograničava autorsku slobodu?

Moguće, ali mislim da je moguće prilagodit se pogotovo zbog spektra različitih tema kojima se bavim. Sa druge strane ovaj način finansiranja povećava mogućnost da film dođe do šire publike, a veći budžet takođe predstavlja veliku prednost.

Da li trenutno radiš na nekom projektu?

Sledeće godine planiram snimati tri kratka igrana  filma, dva su u sklopu fakulteta, a treći je završni film producentice koja me je pozvala da sarađujem sa njom. Najbolje je da pričam o prvom: to je zapravo adaptacija kratke novele „Čovek na drvetu“, priča prati dvoje mladih ljudi koji nisu stupili u seksualne odnose prije braka i nakon vjenačanja odlaze na bračno putovanje u jednu malu kolibu gde će imati svoju prvu bračnu noć.

Rekao si da te je producentkinja pozvala da režiraš film po njenoj ideji, da li si generalno otvoren ta tu vrstu saradnje?

Jesam, do sada nisam imao priliku da radim film po tuđem scenariju, pa ovo za mene predstavlja izazov. U svakom slučaju, mislim da kao redatelj moraš biti otvoren za različite saradnje, tako da veselim se!

 

Autorka teksta: Ivona Đurić

Autorka fotografije: Vana Katančić

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *