fbpx

Upoznajte MIMIKA Orkestar - spoj progresivnog roka, džeza i razvijenog odnosa prema kulturnom nasleđu

Upoznajte MIMIKA Orkestar - spoj progresivnog roka, džeza i razvijenog odnosa prema kulturnom nasleđu

Mak Murtić je kompozitor, multiinstrumentalista (primarni instrument mu je saksofon) i tekstopisac iz Zagreba. Svoje dvadesete je proveo u Londonu, gde je pohađao studije muzike, a kasnije je radio kao aranžer, kompozitor i saksofonista. Pre toga nije išao u muzičku školu, već je studirao arhitekturu i interesovao se za film, antropologiju i društvene nauke. Član je Mimika Orkestra, gde je kompozitor, tekstopisac, dirigent i jedan od organizatora.

Kako je nastao projekat MIMIKA Orkestar?

Mimika Orkestar projekt je koji je nastao u Londonu te izrastao iz nekih želja da se stvori suvremeni jazz i progresivni orkestar sa elementima scenskog nastupa (storytellinga). Tu je početno bio utjecaj Duke Ellington Orkestra, Charlesa Mingusa i prog rock scene iz sedamdesetih, ali kako su se vrlo brzo počeli uključivati suvremeni glazbenici s londonske, a kasnije zagrebačke scene, ideja se širila na kontekste suvremenog identiteta, kako lokalnog tako i internacionalnog karaktera. Uglavnom, tu su proizašla tri albuma, pretposljednji o kolonizaciji Marsa kao satirička metafora događaja u Euroatlanskoj krizi, a posljednji o pogrebnoj ceremoniji negdje na našem Balkanu, doduše, i dalje držeći suvremeni i progresivni karakter.

Ko sve čini Mimika Orkestar?

Glavni i stalni članovi Mimika Orkestra su glavni vokal Maja Rivic i ja, ali imamo i sadašnji stalni postav u Zagrebu i jedan u Londonu, te su se ljudi u mogućnosti izmjenjivati i surađivati u raznim kombinacijama (neki od glavnih clanova su Luka Čapeta (gitara), Jan Ivelić (bubanj), Nenad Kovačić (perkusije), Dunja Bahtijarević (vokal), Marko Gudelj (bariton saksofon), Danijel Hršak (truba), Sylvia Schmidt (vokal), Harry Pope (bubanj), Jamie Benzies (bas), Viktor Slamnig (bas), Rob Milne (saksofon, bas klarinet), John Macnaughton (alt saks), Tilé Gichigi Lipere (elektronika), Damjan Blažun (elektronika) te razni drugi ljudi, kako instrumentalisti u standardnoj postavi od 15 – 20 ljudi (limeni puhači, elektronika, drveni puhači, ritam sekcija, vokali) ili kao gosti na raznim instrumentima i vokalima. Nedavno smo imali suradnju s bosanskim vokalistom i skladateljem Damirom Imamovićem, a na albumu nam gostuju Thodoris Ziarkas (grčka lira) i Filip Novosel (tambura).

Zašto se projekat Divinities of the Earth and the Waters/Božanstva Vode i Zemlje  bavi mitovima i mitologizacijom prostora Balkana, ali i ljudskog pogleda na ceremoniju? Zbog čega vas mitovi i rituali inspirišu?

Prvo bih odgovorio na zadnje pitanje - trenutna sociolopolitička situacija kako kod nas, tako i vani se sve više okreće mitu (mitu postanka nekog društva, mitu onoga ovdje i onoga drugoga, i mitu naroda i ponegdje crkve). Doduše kad se dublje zagrebe, europske, slavenske, a i svjetske mitologije ukazuju na razne povezanosti i ukratko (definitivno na ovim prostorima) uništavaju uvriježene mitove. Tako, naše slavensko (a i drugo) kulturno porijeklo, balkanska prošlost u raznim državama i društvima, te folklorne pjesme ukazuju na izrazitu povezanost prostora i istih mitova. To me zainteresiralo s jedne strane zbog toga što postoji neki određeni sram vlastite prošlosti i tzv. seljačke glazbe, a s druge neki apsurdni ponos na nacionalne strukture. Stoga se dogodilo to da je korijenski materijal suvremenog jazza, pop glazbe, rocka, trapa ili čega već na ovim područjima gotovo uvijek jednosmjeran, dolazi sa zapada i postaje kopija ili je pak isključivo world music. Ta neka sredina me zanimala u ovom projektu.

Tu se istovremeno povezala ideja raspada društva, kao pogreb tog istog društva. To se s jedne strane odnosilo na naše post jugoslavensko društvo koje je zanimljivo opisano baš na izložbi Gradove smo vam podigli u Beogradu, ali i na slom cijele ideje welfare state-a na Zapadu. Dakle, događaju se razni društveni pogrebi koji su u ovom albumu povezani sa onim starijim, pogrebom Slavenskih mitova u prošlosti (neke kuće na nasim područjima još nose Perunove simbole koji su čuvali kuće od gromova).

Treća poveznica je realna pogrebna ceremonija i osjećaj ceremonije u društvu. Naime, prije 3 godine naš tadašnji bubnjar Oberon King je poginuo u automobilskoj nesreći. U tom trenutku smo zajedno gradili neke druge glazbene programe, ali nakon inicijalnog šoka, te kasnijih razmišljanja, u glazbi je izašla ovakva ceremonija, koja se referira i na mene, tačnije na te identitete koji su mi odmalena poznati i koje sam u tragovima vidio na drugim sprovodima i  slavljima.

Unatoč svemu, ovaj album i nastup su zapravo sretni, to jes,t u stilu primitivnih ceremonija, oni uvijek žele stvoriti osjećaj pročišćenja i prijenosa na neku drugu prostornost. Kao neki sanjivi trip.

Kakva onda uloga mitova u savremenom društvu?

Svakako se događa gubitak osjećaja kolektiva - kolektiv postaje nešto neopipljivo. Meni su interesantne ili te izrazito primitivne ceremonije ili one modernističke nove, primjerice Dan antifašističke borbe, Dan mladosti itd. Stvari koje su kod nas recimo zamijenile crkvene u nekim periodima, ali su i same s jedne strane banalne. Doduše, ono što nije banalno je realni ljudski osjećaj za društvo, te nakon takvih događaja moguće je čišćenje i psihološka sigurnost. Iskreno, to može ići u oba smjera, današnje ceremonije postoje, negdje su one opet lokalnog karaktera, a negdje su u obliku gameinga ili necega drugoga. Zanimljivije mi je gledati ceremoniju kao jedan apstraktni pojam, mistični ali svjesni.

Kako biste žanrovski odredili MIMIKA Orkestar?

Mimika Orkestar je svojevrsni progresivni jazz orkestar, koji ovisno o projektu ili albumu ima elemente raznih pod žanrova. U ovome svakako veliku ulogu igra folklorna glazbe našeg područja, ali uvijek u jednom iskrivljenom obliku koji ipak nije world music u onom klasičnom smislu. Mimika orkestar je sanjiv i jako ritmičan sastav, nekako prije nego žanrovski bitno, bitniji mi je taj jedan opis efekta.

Ko čini publiku kojoj se obraćate?

Čini se da se zagrebačka, slovenska, londonska publika sve više žanrovski ne opredjeljuje, pa smo tako, nastupajući na spomenutim područjima, imali doista raznoliku publiku koja nas i dalje prati. Volio bih da pokrećemo razmišljanje, ali i slobodno uživanje, potpuno neopterećeno. Definitivno mi se čini da publika nije mlađa od kasnih tinejdžerskih godina, ali čini se da se svi drugi sve više uključuju (sve zadnje koncerte smo rasprodali i teško je odrediti koja je točno demografija publike).
E sad kome se obraćamo, obraćamo se sanjarima naravno!

Kako izgledaju vaši koncerti i gde ste sve nastupali?

Nastupali smo u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Kotoru, par mjesta u Sloveniji i raznim festivalima u Hrvatskoj. U Engleskoj smo držali rezidenciju u Spice of Life klubu (centralni London) skoro 2 godine i svirali na mnogim festivalima (Latitude, Love Supreme Jazz Festival – dapače bili otkriveni kao Love Supreme/Jazz FM Discovery,
London Jazz Festival...). Svirali smo u Vortexu, Total Refreshment Centre (od kojeg smo napravili svemirski akvarij s biljkama za akvarije!), Courtyard Theatre... U Zagrebu smo nastupali stvarno svugdje, ali nam je klub Vinyl (koji smo nažalost već davno prerasli) konstantna podrška u razvijanju novih projekata, bendova i nastupa.

Mimika nastupi trenutno s ovim projektom izgledaju kao folklorna ceremonija, ali sa psihodeličnim elementima (cvjetovi na glavama, crne ruke, pregače), a za prethodni nastup A Place Glowing a Brilliant Red, o planetu Marsu smo bili u svemiru. Nastupi imaju scenski i narativni karakter i splet emocija, punk energije možda, ali i smijeha i plesa. Ponekad imamo i video zid s raznim suradnicima.

Nastupali ste u Muzeju savremene umetnosti u Zagrebu – kako vidite pokušaj muzeja da dodatnim sadržajem angažuje i privuče publiku?

Već smo radili jednom u Muzeju suvremene umjetnosti preko organizacije MIMO koja promovira Hrvatsku alternativnu scenu (njih se može popratiti online, svakako je vrijedno slušanja jer ima iznimno dobrih bendova). Nakon toga nam je MSU ponudio suradnju, tj. prostor gdje smo sami mogli organizirati što smo htjeli, u ovom slucaju nasu promociju albuma i suradnju sa Damirom Imamovićem i našim kolegom iz Engleske Robom Milneom.  Mislim da smo mi dio jedne veće priče koja se trenutno događa u Zagrebu (pogledajte bendove Chui, Porto Morto, Antenat, Peglica I Komandos, Sfumato...)

Kakva je po vašem mišljenju muzička scena u Zagrebu i Hrvatskoj? Koliko postoji prostora za mlade muzičare i autore?

Evo upravo spomenuto gore - mislim da se naglo osvjestila! Ima puno dobrih glazbenika, raznih instrumentalista i raznih umjetnika i svi su se naglo počeli povezivati i djelovati. Mnogo je bendova, pa je u Zagrebu trenutno teško izabrati na koji koncert ići. Mislim da se dobra stvar dogodila zbog festivala kojih je sve više i koji otvaraju prostor za kreativno djelovanje, a ne samo gažiranje, onda povratak ljudi iz inozemstva, razvitak lokalnih klubova i sve veće povezivanje sa ExYu scenom.

Koju poruku šaljete svojom muzikom?

Mislim da su to, unatoč specifičnim temama i specifičnim prostorima, one univerzalne poruke. One poruke ljudskosti, ljudske inteligencije i ljudske gluposti. Ljudskog smijeha i ljubavi, ali i apsurdnih bitaka.

Imate i druge projekte poput Truth ≠ Tribe. Kavav projekat je u pitanju?

Truth ≠ Tribe to jest Правда ≠ Племя na međuslovjanskom (inerslavic), progresivni je i novi bend koji uključuje ljude iz raznih bendova ove scene (Nenad Kovačić, Luka Čapeta, Jurica Rukljić, Mak Murtić) i eksperimentira sa spajanjem suvremenih ritmova (npr. trapom) sa tubom spojenom na elektroniku, progresivnom električnom gitarom i saksofonom. Instrumentalni je bend, ali biti će tu sigurno i gostiju. Između ostaloga imamo bendove Živa Voda koji de facto radi potpuno drugačije obrade poznatih ExYu, svjetskih ili drugih djela (albuma, skladbi, pjesmarica) i beskrajno puno suradnji.

Marina Zec

Ostavi komentar