fbpx

Više manje zauvijek: izdavačka kuća u borbi za prava muzičara

Kada razmišljamo o muzičkim etiketama, veoma često ih percipiramo kao velike muzičke kuće, koje „štancuju“ širok dijapazon autora i muzičkih sastava. U našim glavama, one imaju gomilu para i za muzičare predstavljaju dosezanje prestiža i probijanja na scenu. Ipak, kada govorimo o regionu, sve je češći trend da autori sami „izdaju“ svoje stvari, zahvaljujući internetu i onlajn platformama, i na taj način zaobilaze korak rada sa izdavačima.

Ako su izdavačke kuće još jedan (ili odlučujući) korak ka uspehu, zašto bi iko ovaj korak zaobišao?

Ukoliko razgovarate sa mladim muzičarima, često ćete doći do odgovora da izdavačke kuće ne daju prostor novim muzičarima, pogotovo ako se bave alternativnom muzikom. A ukoliko daju, neretke su priče o neadekvatnoj promociji i činjenici da, finansijski, bend uvek izvuče deblji kraj. Zbog toga oni ipak ne traže izdavačku kuću i odlučuju da sve rade sami. Tada više nisu samo muzičari, već postaju i (svoji) menadžeri, promoteri, PR-ovi, producenti. Kao rezultat, zbog raspršene energije, kreativnost i sloboda stvaranja bez pritiska mogu postati ugroženi.

U borbi za muziku i protiv neadekvatnih „uvjeta“ kada govorimo o odnosu muzičkih etiketa prema bendovima, u Zagrebu je nastao izdavač više manje zauvijek.

Njihovoj etiketi pripadaju Crvi, Svemirko, Luul, Pseća Plaža, Fauna i Đutko. Ova izdavačka kuća je orijentisana na regionalne muzičare, a ne na nacionalne okvire, a da bi bend postao deo ove etikete postoji nekoliko uslova – da im se dopadne muzika, da je na maternjem jeziku, kao i da je naziv benda na maternjem jeziku. Priču o etiketi više manje zauvijek sa nama je podelio Bojan Bojko, jedan od njenih osnivača.

Fauna, fotograf: Denis Komljenović

Kako je i kada osnovan više manje zauvijek?

Osnovan je 2016. godine kada sam se ja upoznao sa Markom Vukovićem i kada smo u stvari objavili Svemirkov treći singl „Tajne svemira“, tačnije prvi singl na našoj etiketi. Nastao je kao ideja da napravimo nekakvu glazbenu etiketu koja će objavljivat dobru muziku bendova iz regiona, iz zemalja bivše Jugoslavije, koja je pjevana prvo na materinjem jeziku, a da se i taj bend zove na materinjem jeziku. Naravno, prvi uvjet je bio taj da muzika bude dobra. Iz čiste potrebe, jer dosta pratimo inozemnu, stranu scenu i skužili smo da u stvari najčešće pratimo rad etiketa, više nego autore. Htjeli smo tako nešto i mi ovdje napraviti.

Kako je nastalo ime?

Pa više manje zauvijek zvuči dobro kao nekakav naziv za etiketu koja se bavi nekakvom kulturnom djelatnošću.

Kako izgleda praviti etiketu od nule? Da li si se ti pre ovoga bavio muzikom i muzičkom industrijom?

Ja sam imao bend krajem 2000-ih, pa se jedno vreme nisam bavio glazbom, a nakon toga sam pokrenuo promoterski posao di sam radio kao book-er, dogovarao strane bendove i izvođače ovdje u Hrvatskoj i regiji. U stvari tu sam stekao nekakvo predzanje da bih se uopće danas mogao baviti ovim čime se bavim.

Kako izgleda rad u više manje zauvijek?

Mi smo za sada još uvek virutalni, ali smo i neka vrsta tvrtke, pravno osnovani. Fali još naš glazbeni studio koji će bit primarna djelatnost, jer smo shvatili da često u Hrvatskoj i u regiji bendovi nemaju priliku snimit svoju autorsku glazbu za nekakve pristojne novce. Najčešće su to studiji koji po fiksnoj ceni naplaćuju, po danu ili satu. A ta razina produkcije nije još na nekoj svjetskoj razini, a mislim ekipa koju činimo Marko, koji se sada već glazbom i produkcijom bavi više od 10 godina, i ja, koji sam se nekada bavio time i imam uho, može ponudit nešto suvremeniji i drugačiji zvuk.

Što se tiče odabira bendova, nemamo ih još puno. Oko svega se moramo zajedno složiti jer ako se jednom ili drugom to ne sviđa, onda nema smisla da se sa tim bendovima bavimo. Imamo nekakva pravila, spomenuo sam ih već, kao na primer da sve mora biti na materinjem jeziku. To je iz razloga jer ima jako puno bendova, a jako malo dobrih bendova koji pjevaju na tim materinjim jezicima. Znam zašto ljudi iz naših zemalja rade muziku najčešće na engleskom jeziku, to je nekakva kalkulacija, želja da i vani uspiju ili nisu sigurni da rade tekstove na svom jeziku, jer naši jezici nisu toliko zahvalni za uklopit sa melodijom, teže je. Ipak po mom skromnom mišljenju, rezultat svih tih bendova je slabašan, jer bilo koji od tih bendova ili autora u nekoj Engleskoj, Australiji ili Americi ne mogu biti konkurentni. U svakoj od tih zemalja postoji minimalno 10 bendova koji su bolji u istom tom.

Drugo pravilo je da je naziv isto na materinjem jeziku. Zašto bendovi pjevaju na hrvatskom i imaju naziv na engleskom? To mi stvarno nije jasno. Ak se ne možeš identificirat sa svojim materinjem jezikom na kojem razmišljaš, živiš, kojeg svaki dan koristiš, onda ne kapiram.

Najveći dio posla je u stvari oko dogovaranja koncerata, promocije i slično. Većinu ja radim jer imam to iskustvo i znanje i kontakte.

 

Koliko su regionalni prostori i klubovi zainteresovani da ugoste alternativan bend?

Najviše nekog iskustva imamo sa dogovaranjem koncerata za bend Svemirko, nakon toga sa Crvima i Luulom. Svemirko ide najlakše jer najviše ljudi zna za taj bend, najviše klubova, menadžera i promotera. Ili ako nisu oni čuli znaju da se to sluša, a za Crve i Luula u velikim gradovima kao što su Beograd, Novi Sad, Zagreb i Ljubljana nije problem naći prostor i dogovoriti koncert, jer tu postoji publika, dok u manjim sredinama postoji neka skepsa, što nije teško razumjeti. Ipak moraš imati neku ekonomsku računicu. Ali sa svima se da razgovarati. Imamo dosta dobro razrađenu mrežu sada. Ne postoji veliki problem u dogovaranju koncerata.

Kako ste uspeli da progurate Svemirka? Je l to do muzike ili do promotivnih aktivnosti?

Nismo mi ništa tu puno gurali. Sve što radimo, ništa mi tu puno ne guramo. Što se tiče nekakvih promotivnih aktivnosti, to se sve svodi na slanje nekakvog priopćenja na medije. I naravno rad na socijalnim mrežama. Mislim da su socijalne mreže i internet glavni kanali kojima dolazimo do publike i to je neposredan kontakt. Nema posrednika, pa je i najbolji kontakt. Tako smo došli do ljudi.

Svemirko, fotograf: Denis Komljenović

A televizija? Da li tu može da se pronađe publika?

Mislim da ljudi i dalje gledaju televiziju, konkretno primer Branimir i Marko su bili u jednoj emisiji, i dok je emisija trajala, na Youtube-u se pojavio komentar na Svemirkovoj pjesmi, gde je neko napisao kako je bila neka utakmica i kada je bilo poluvreme, on je prebacio sa jednog programa na drugi i naleteo na njih dvojicu, pa su mu se činili zanimljivim i otišao je poslušati pjesme. Naleti valjda neki broj ljudi slučajno na to i na televiziji. Ima ljudi koji prate glazbu i koje glazba zanima, pa gledaju i te neke TV emisije bez obzira na to ko je gost. Možda saznaju nešto novo.

Čini se da za sve muzičare i sastave koji se nalaze na vašoj etiketi imate autentične, kreativne opise žanra. Kako ste došli na tu ideju i zašto?

Pa izmislili smo to, zato jer zvuči zanimljivo. Mislim da je pun pogodak bio sa Svemirkom kada smo izmislili ono emo-macho. Svakog zanima šta je to.  Moramo se malo kitit, da bi ljudi videli zanimljivo pakiranje i otkrili šta je ispod pakiranja.

Kako je došlo do saradenje sa Crvima?

Oni su došli do nas preko našeg trećeg osnivača, koji više nije sa nama, prešao je u jednu hrvatsku mainstream diskografsku kuću. Videli smo nekakav zajednički interes u svemu tome, sprijateljili smo se sa vremenom i sada zajedno radimo.

Bend Crvi, fotograf Marko Kažić
Crvi, fotograf: Marko Kažić

Da li ima nekih noviteta što se tiče label-a?

Ima uvijek nekih noviteta, evo od nedavno smo i na svim streaming platformama, cijeli naš katalog može se slušati na Spotifyu, Deezeru, AppleMusic, GooglePlay, Tidal i svi ostalim servisima. A širimo i naš katalog, stižu i neki novi bendovi, no o svemu tome više uskoro odnosno kad dođe pravi trenutak.

Kako ste napravili studio, sami ili ste imali pomoć majstora?

Ma kakvi majstori, sve smo sami napravili. Od naših para naravno.

Znači baš verujete u svoju ideju?

Apsolutno. Ako nećemo mi vjerovat u našu ideju, ko će?

Sada zabijamo poljednje eksere, što znači da će i ovi "estetski" radovi biti gotovi kroz tjedan ili dva dana. Od tada smo spremni za snimanja svake vrste.

 

Da li imate snage za sve što radite?
Naravno. Ja sam iz obitelji inženjera, moj otac je bio inženjer, a majka nije, ona je bila profesorica njemačkog. I svi dečki su uvek nešto radili doma, nismo gradska djeca odgojena u stanovima. Naši roditelji su sami te kuće gradili u kojima smo živjeli i uvek se negdje nešto radilo, betoniralo, postavljalo, bušilo, brusilo itd. Imamo alat, ono što nismo imali smo kupili. Malo na internetu pogledaš kako se neke stvari rade i kreneš to da radiš. Isto kao i sa glazbom. Pravi diy pristup, to je ta filozofija.

Koja je vaša filozofija generalno? Koja objedinjuje sve autore?

Ne znam, to ćeš me morat pitati kroz nekoliko godina. Sada je nema, filozofija je jednostavna, ajmo radit nešto drugačije, odnosno nešto dobro za tu scenu koja ne postoji, koliko god ljudi pričali da postoji, ona ne postoji. Moramo bit pokretači. Ja ne vidim da ikakva scena postoji. Pričam sad za Hrvatsku najviše.

Da li scenu regionalnu možemo uopšte da delimo, pošto na nacionalnom nivou nema toliko autora?

Pa ne bi to trebalo djelit, jer na kraju  krajeva sve su to isti jezici, svi ti ljudi razumiju te jezike. A scena, ne znam koja je to scena. Evo i u Srbiji imaš Crve, Rogija, Bitipatibi, Kezz i Igralom. Oni su nama okej. U Sloveniji ima dobrih bendova, ali oni uglavnom rade na engleskom, jer su malo više okreuti ka Evropi, a ne Balkanu kao mi. Postoji tu hrpa nekih bendova u suštini, ali ja na prste jedne ruke mogu nabrojati bendove koji valjaju.

A na koji način vi možete da pokrenete to?

Samo primjerom možeš pokazat drugima, niti možeš objasnit, niti treba objašnajvati, jer ljudi to ne žele shvatit ili čut. Samo šutit i radit, napravit ono u šta vjeruješ, pa će valjda i ostali skužiti da je moguće.

Luul, fotogaf: Lucija Požar

Kako ti saznaješ za novu muziku?

Pa općenito što se tiče regionalne glazbe, najčešće preko prijatelja. A ostalo preko interneta. Najčešće saznam za novu muziku tako što odem na nezavisne svetski poznate medije i pogledam šta je novo izašlo. Jer jednostavno tolika količina te muzike postoji i objavljuje se u svjetu, da je to nevjerojatno. I dosta često, na reddit-u sam pretplaćen na nekakav subreddit i tamo saznajem za glazbu.

Šta misliš generalno o organizovanju koncerata u Hrvatskoj?

Pa generalno, ako gledamo količinski, čovek bi rekao da je jako dobro. Ali ako gledamo u smislu kvalitete, ja sam na primer u zadnje dvije godine bio na tri koncerta. Slabo je. Funkcionira na razini da promoteri i menadžeri dovode samo bendove za koje se zna da će biti finansijski isplativi.

Koje su vaše ambicije sa više manje zauvijek?

Tek smo počeli sa ovom pričom, tako da ti još trenutno ne mogu reći.  Nekakve želje postoje sigurno. Posvetit se potpuno tome, glavom kroz zid i uložit apsolutno sve da bi to uspjelo. Mislim da je to jedini način da to uspije.

Pričali smo sa nekakvim etiketama vezano za ugovore, ja kada sam to pročitao, bilo mi je smješno kakvi se uvjeti nude bendovima. Naša ideja je suprotno. Da korist artista bude prva i da on dobija većinu, a da etiketa služi u stvari kao servis i pomoć. Da etiketa služi artistima, a ne artisti etiketi.

Šta su vam dalji planovi sa etiketom?

Nastavljamo sa objavljivanjem najfinije muzike iz regije južnih Slavena, uvjeren sam da ćemo za 5 godina biti nezavisna etiketa broj 1 na tom istom prostoru. A možda napravimo i koju ploču u tom vremenu, ono stvarno i pravo fizičko izdanje.

Bojan Bojko
Marina Zec

Ostavi komentar