Viva La Transicion: izložba o tranziciji i post-konfliktnom društvu

Izložba „Viva La Transicion“ umetnika Bojana Stojčića u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine
Autor/ka Snežana Pajkić

8. September 2020

Momak (31) iz Sarajeva, traži osobu s kojom bi razgovarao o umjetnosti– ispisano je na transparentu koji je okačen na zgradi Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Fotografija sa pomenutim natpisom obišla je sve društvene mreže i izazvala veliku pažnju javnosti, a autor ovog oglasa je Bojan Stojčić, umetnik mlađe generacije. Upravo instalacija Tražim osobu je najavila izložbu „Viva La Transicion“ o kojoj smo razgovarali sa Bojanom, a kako i oni koji ne znaju ko je on zasigurno znaju za oglas koji je vremenom „šetao“ od novinskih strana pa sve do fasade zgrade, na samom početku osvrnuli smo se na to kako su na njega reagovali ljudi i da li su se javljali da razgovaraju o umetnosti.

Na koji se način razlikuje profil ljudi koji se javlja u odnosu na različite vremenske periode u kojima je natpis aktuelan? Kako zvuče ti razgovori o umetnosti?

Bojan Stojčić: Ovaj oglas, kao intervenciju u javnom prostoru, radim od 2013. u različitim formatima. Oglas sam prvi put dao u lokalne novine, na stranice gdje ljudi razmjenjuju lične kontakte, i putem toga ostvario komunikaciju sa mnogo različitih osoba koje su poziv na razgovor o umjetnosti romantizirale, u njega učitavale svoje intimne želje, bijeg od usamljenosti, često i seksualne fantazije. Oglas sam postavljao i na izložbama u različitim gradovima, te sam oglašavanjem u tom formatu dospio i do šire publike. U Grenobleu u Francuskoj, na primjer, dosta ljudi me zaista zvalo da razgovara o umjetnosti. Na krnjem engleskom, razgovarali smo o punku, ljudskim pravima i francuskim grafičarima. Rad sam također postavljao i u Novom Sadu – od tamo još uvijek čekam neki poziv.

Do sada najveći format oglasa – ovaj osmometarski, na fasadi Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, dominira vizurom ulice i trga. Postavljen ovako, on je dobio nova značenja i izašao iz domena intimnih razgovora o umjetnosti ka domenu komunikacije u javnom prostoru. Većina razgovora koje sada vodim i jesu razgovori o javnom prostoru, te se ljudi najčešće javljaju misleći da je u pitanju marketinški trik. Naučeni da javni prostor pripada investitoru, a ne javnosti, oni su puni skepse, zainteresirani za informacije koje okružuju samo postavljanje rada, prijemčljivi da misle da je sve neka neslana šala. Bilo je dosta takvih razgovora, dosta razgovora sa mojim sugrađanima koji već godinama žive negdje u Zapadnoj Evropi… ali i zezancije. Raja me zvala da mi prodaju auto, podmite da im radim radove za čas likovnog odgoja, takve stvari.

Zanimljiv je i život oglasa na društvenim mrežama – kada postaje, kako to umjetnica Hito Steyerl zove, loša slika – kada se umnožava na Twitteru, Instagramu itd, on očito pred ljudskim okom ne stoji isto kao u analognom prostoru, pa su tako i njegove interpretacije drugačije. Recimo, na Twitteru se povela diskusija o tome koji bi to momak bio tako očajan da plati jednoj zgradi da na fasadu postavi oglas u kojem traži curu. Te interpretacije govore jako malo o samom oglasu, ali otvaraju jedan ogroman prostor za razumijevanje čežnji ili strahova neke zajednice! E, da, i to učitavanje riječi „djevojka“ u riječ „osoba“ je isto tako bilo veoma, veoma često.

Javnost je takođe upoznata sa žutim tramvajem sa natpisom „Viva la transicion“. Oba ova rada pripadaju ciklusu nastalom 2015. godine, ako se ne varam. Koji radovi sa izložbe pripadaju tom ciklusu?

Ta se krilatica – Viva la Transicion, nekada Viva la Transición, – prvi put pojavila 2015. na jednom sarajevskom tramvaju. Ona je svojevrsni artist statement, ono što obuhvata moj umjetnički izražaj. Tramvaj na kojem sam intervenisao – Tatra K2YU, model posebno rađen u fabric tramvaja ČKD Tatra za Jugoslaviju, Sarajevom vozi još od početka osamdesetih godina. Rađen u Čehoslovačkoj, zemlji koja više ne postoji, kupljen od Jugoslavije, zemlje koja također više ne postoji, ovaj tramvaj i dalje kruži, doslovce kruži jer je sarajevska tramvajska pruga jedan prostoprošireni krug. On je također jedan od zadnjih kupljenih tramvaja u Bosni i Hercegovini. Ovim manevrom moj stejtment komunicira sa krilaticom Viva la Revolucion, koja je označila različite periode političkih previranja. Korištena u drugačijim epohama za drugačije stvari, u svojoj „bosanskoj” inačici ona obuhvata moja promišljanja o tranziciji, post-konfliktnom društvu, našem novostečenom perifernom identitetu.

U 2020, Viva la Transicion se ponovno pojavljuje u obliku neonskog natpisa. Eksperimentiranje sa neonskim formama u umjetničkim praksama je iznimno prisutno, ali je kod nas rijetko rađeno – izrada neonskog natpisa prilično je zahtjevan proces. Upravo zbog trenutnog konteksta u kojem se nalazimo, u finalnoj manifestaciji perpetualne krize, novo tijelo ovog stejtmenta komunicira sa jednom drugom krilaticom – kralj je mrtav, živio kralj – pa tako, tranzicija je gotova, živjela, a njeno neonsko svjetlo se uklapa u bizarnost trenutnih manifestacija krize. Tranzicija je velik pojam koji vrvi od značenja, a moje nastojanje da je obuhvatim neka je vrsta mog jedinog mogućeg postojanja s njom. Ostatak izložbe predstavlja novije radove napravljene u Sarajevu i Berlinu u proteklih godinu dana, kao i jedan stariji video rad iz Prata koji je pomogao da se cjelina kvalitetno zaokruži.

Foto: Ajla Salkić

Koji radovi su nastali u Sarajevu, a koji u Berlinu?

Radovi iz Berlina, „Die Deutche Turnkunst“ i „Heimweh“ progovaraju iz pozicije radnika – migranta, a bave se problemom učenja jezika nove sredine – ne samo onog semantičkog, nego i govora tijela, koji je u Njemačkoj veoma izražen. Sarajevski radovi „Tražim osobu”, „Skok” i „Eureka” bave se (javnim) prostorom te političkom u procesima njegovog zauzimanja i korištenja. Rad „La historia appartiene a la pietra, il futuro al vento” je video oprostorenja sadržaja mojih pluća u malom podrumu renesansne palače nadomak Firence.

Na koji način su ova dva ciklusa objedinjena? Šta im je zajedničko, a šta ih razlikuje?

Zajednička tema im je intima tranzicije kao i intima geopolitičkih preslagivanja, u svakom smislu. Rođen sam u Sarajevu, iz kojeg sam otišao kao beba-izbjeglica sa svojom bakom i vratio se kao sedmogodišnjak, u autobusu u kojem je, po ponovnom ulasku u grad, nastala tišina kakvu nikada poslije nisam osjetio i koju nikada neću zaboraviti. Živeći tranziciju, osjećajući njene manifestacije, osluškujući je u svakom mogućem segmentu ljudskih života, želio sam da razumijem i njene ustaljene mehanizme. A njeni mehanizmi su takvi da evo – mi na neki način već pripadamo Evropskoj Uniji – pa toliko naših radnika je tamo, toliko formiranih ljudi odlazi da tamo ponude svoje ekspertize i snove. Viva la Transicion je sve to.

Foto: Ajla Salkić

Koliko je teško „prebaciti“ svoju umetnost iz javnog u umetnički prostor? Imamo li tu neku paralelu sa tranzicijom?

Javni prostor za mene jeste umjetnički prostor. Budući da dolazim iz društva neoliberalnog kapitalizma obojenog etnonacionalizmom, svaki aspekt naših sredina, života i navika podložan je interesu investicije. Raditi umjetnost radi umjetnosti bi za mene osobno bio promašaj.

Kada izađe iz galerije, hoće li ova izložba nastaviti svoj život i na koji način? Imate li u planu neke nove projekte?

Zatvaranjem ove izložbe počinjemo sa radom na katalogu koji će obuhvatiti par zadnjih godina mog rada. Imao sam veliku sreću što sam bio okružen sjajnim timom, a ponajprije kustosicom Amilom Ramović i producenticom Hanom Ćurak koje su oformile tematsku cjelinu od mojih radova koje sam ja smatrao efemernima. Tim više, postavili smo je u jeku pandemije, kada je kulturna produkcija u našoj sredini gotovo sasvim stala. Zbog pandemije, meni kao i ostatku svijeta, većina budućih planova je na skliskom terenu. Ipak, život nije sasvim stao, tako da radim na izložbi koja bi se trebala otvoriti u Budimpešti, a za narednu godinu planiram rezidencije u Palermu, Detroitu, a možda i u Beogradu. Uskoro također planiram i drugo izdanje moje knjige „No Trace Promises the Path” – skoro se rasprodala, pa moram da ispunim obećanje. E, da, i izložba je produžena do 9. septembra!

Autorka naslovne fotografije: Ajla Salkić

Pratite nas na:

0 Comments

Pošalji komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *